Portret bez rama: Dragan Džajić
Илустрација Д. Стојановић
Šta bi dao da danas može da dribla, kao nekada, Mura, Kamača ili Fogtsa, umesto nagomilane probleme u Fudbalskom klubu Crvena zvezda? Da sutra uveče istrči na teren dupke pune „Marakane”, umesto da izađe pred upravni odbor na kojem ga čeka pitanje teško kao penal od koga zavisi titula prvaka sveta? Ponuđena mu je „apsolutna moć” u klubu koji su, pored ostalog, unazad vukli i loši međuljudski odnosi u upravi. Sutra ističe rok da se izjasni, svestan da potvrdan odgovor znači i – apsolutnu odgovornost!
Brazilci imaju Pelea, Argentinci Maradonu, Nemci Bekenbauera, Francuzi Platinija, Portugalci Euzebija, a mi – Džajića.
Rođen je 30. maja 1946. u Ubu u kojem su ga nedavno proglasili počasnim građaninom. U Zvezdu je stigao kad mu je bilo 15 godina, posle turnira u Valjevu na kom su ga, pored ostalih, zapazili i Partizanovi lovci na talente. Prvi meč za prvi tim „crveno-belih” odigrao je s nepunih 17 godina, 6. maja 1963, protiv Budućnosti. Šansu mu je ukazao legendarni trener Aleksandar Obradović.
U Zvezdi je kao fudbaler proveo 15 godina (1961–75, 1977/78) i s njom pet puta bio prvak (1964, 1968–70, 1973) a ima i četiri trofeja kupa. Na 590 mečeva dao je 287 golova. Pored nje igrao je i za francusku Bastiju (1975–77).
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 85 utakmica i postigao 23 pogotka od kojih je najvažniji onaj u 87. minutu polufinala Evropskog prvenstva 1968. u Firenci, protiv Engleza (1:0). U prvom meču finala s Italijom (1:1) takođe je bio strelac (u novom susretu smo izgubili s 2:0). Važio je za jedno od najboljih levih krila na svetu.
Posle fudbalske karijere postao je tehnički direktor kluba. Zajedno s Vladimirom Cvetkovićem stvorio je najčuveniji tim u istoriji srpskog i jugoslovenskog fudbala – Crvenu zvezdu koja je 1991. godine postala prvak Evrope i sveta. Tako je postao „legenda na kvadrat”. Zvezdinim navijačima oduvek je bio više od idola, mada se pre desetak godina, u jednom trenutku, na „Marakani” čulo: „Džajo, odlazi”!
A onda su ga preklinjali da se vrati. I vratio se pre godinu dana, neposredno pošto ga je predsednik Tomislav Nikolić abolirao (bio je krivično gonjen za zloupotrebu službenog položaja, posle TV hapšenja koje je šokiralo sve u zemlji). „Zahvalan sam predsedniku Nikoliću što je ovim činom pokazao razumevanje da sam gurnut u neosnovani krivični postupak, sada se u potpunosti okrećem porodici i Crvenoj zvezdi”. Nedugo posle toga prvi potpredsednik vlade Aleksandar Vučić ga je, takoreći, promovisao u predsednika Crvene zvezde koja je u tom trenutku dugovala 50 miliona evra.
Oženjen je Brankom (nekada Zečević), pravnicom, s kojom ima ćerke Draganu i Sanju. Mlađa Dragana studira na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu, a Sanja je na master studijama na fakultetu za bankarstvo u Londonu.
Više puta je proglašavan za najboljeg sportistu zemlje, a važi za našeg najboljeg fudbalera svih vremena. Ove godine dobio je i Majsku nagradu Sportskog saveza Srbije.
Aleksandar Miletić