Koalicija protiv Vučića?

Branko Radun

16. 10. 2013. 15:00

Neke dnevne novine pokrenule su priču kako je Aleksandar Vučić postao takva smetnja tajkunsko-političkoj koaliciji da su se oni udružili protiv njega s ciljem da ga diskredituju i oslabe. Da li je to realno ili je reč o medijskom preterivanju? Gledano po motivima, mnogi imaju interes da oslabe i pacifikuju „previše ojačalog“ Vučića i SNS. Gde imate zajedničke interese imate ubrzo i formalne ili neformalne „koalicije“.

Zbog čega je to tako? SNS je posle izbora predvođena Vučićem doživela pravi bum i prerasla iz stranačke priče u širok pokret od koga veliki deo javnosti očekuje zaista mnogo. Očekuju da se borba protiv korupcije nastavi i institucionalizuje na višem nivou društvene pravde u tranzicijom osakaćenoj Srbiji. Očekuju da će najavljena modernizacija doneti, ako ne odmah, ali sigurno posle nekoliko godina, vidljive rezultate u pogledu rasta zaposlenosti i standarda. Očekuju za stepen uređenije, pravednije društvo – a ako ništa, barem obračun sa svima onima koji su se obogatili na nelegalan način i na grbači naroda.

Zbog te i takve podrške, kakvu je ovde možda samo u jednom vremenu Milošević imao, Vučić predstavlja opasnog rivala drugim političkim akterima. Slaba, pasivna i razjedinjena opozicija ne može da bude ozbiljna alternativa ovoj vladajućoj koaliciji. Zato je glavna politička dinamika unutar vladajućeg trijumvirata – Nikolić, Dačić, Vučić. Prirodno je što kod Dačića postoji veliki strah od izbora i promena jer on sigurno ne bi mogao više biti premijer. Stoga je on glavni rival Vučiću i zato nastoji da produži svoje trajanje na funkciji premijera. Zarad kupovine vremena on je žrtvovao Dinkića, a torpedovao i Đilasa. Osim Dačića, i predsednik Nikolić se oseća „ugroženim“ od ojačalog Vučića, pa se možda i kaje što je njemu olako prepustio kormilo najjače stranke.

No ono što mnogo više komplikuje ove odnose jesu uticaji okruženja ove trojice (savetnici, finansijeri i medijska logistika) kojima očigledno odgovaraju međusobna trvenja na vrhu. Okruženje predsednika i oni koji ga podržavaju mogu svoje nezadovoljstvo („jer se malo pitaju“) da projektuju tako da trajno kvare odnose Nikolića i Vučića. Tajkuni koji su se prvi put uverili da mogu biti kažnjeni logično su se okrenuli protiv Vučića i gotovo sigurno utiču na drugu dvojicu s ciljem slabljenja i pacifikacije borbe protiv korupcije. Dačić u svemu tome vidi šansu da produži svoj mandat do „zelene grane” i njegovi ljudi sigurno svojski podržavaju sve što može da im koristi za taj cilj.

Bez obzira na svu veštinu i virtuoznost u makijavelističkim obrtima koje nam demonstrira Dačić (od čega zemlja nema nikakve koristi), suština je ipak u odnosu „dva ratna druga“ – Nikolića i Vučića. Ako oni ne mogu da ostvare fer odnos i korektnu saradnju, svako će moći tu da se ubaci (političke, finansijske i bezbednosne frakcije) i da zarad svojih sitnih ciljeva kvari odnose ključnih političkih igrača u Srbiji.

Nažalost, kod nas gotovo nikad nije bilo dovoljno mudrosti da se to jasno vidi pa su mnogi profitirali na sukobima Miloševića sa opozicijom, Đinđića i Koštunice, Koštunice i Tadića, Tadića i Nikolića. Srbija je propustila istorijsku šansu da nešto uradi posle 5. oktobra jer su se u međusobicama trošili Đinđić i Koštunica. To je, naravno, odgovaralo drugim političkim akterima, tajkunima i, naravno, moćnim strancima. A jedino nije odgovaralo Srbiji, koja je tako, batrgajući se sve dublje i dublje, tonula u tranziciono živo blato.

Očigledno je da i tajkuni imaju svoj interes da se na vrhu dešavaju trvenja jer računaju da oni neće doći na red. Isto tako to odgovara i drugim političkim akterima koji imaju interes da dolivaju ulje na vatru. Na kraju, i strancima odgovaraju srpske međusobice jer tada nema ozbiljne politike, ni konsenzusa, pa čak ni benignog otpora njihovim zahtevima i ucenama. Da li će ove porazne istorijske lekcije biti opomena za naše lidere da se opamete i da rade zajednički na „opštu polzu“, a ne pojedinačno, jedan protiv drugog, na svoju i našu štetu? Posmatrajući kako su se naše vođe ponašale u prethodnim vremenima, međusobno se uništavajući i kakva nam je politička kultura, možemo kao Hajdeger da kažemo da nas „samo neko čudo može spasiti“.