Životi iza rešetaka
Predstava „Bizarno” rediteljke Snežane Trišić, nastala na osnovu drame Željka Hubača, sačinjena je od tri tragikomične priče koje se dešavaju u novobeogradskom soliteru. I tekst i predstava su dati u maniru novog brutalizma, evropskog stila u dramaturgiji razvijenogsredinom devedesetih godina, sa kojim dele specifičnosti bavljenja likovima sa margine, narkomanima, ubicama, samoubicama, kriminalcima, zatim direktnog označavanja nasilja, fragmentarnu formu, kao i upadljiv uticaj filma, radikalnijih poetika Kventina Tarantina ili Denija Bojla. Režija Snežane Trišić nije bežala od scenskih surovosti, naprotiv, one su na sceni vrlo eksplicitno prosute. Ono što je rediteljka donela novo i što je posebno vredno u njenom čitanju, jeste uključivanje poetičnih prizora koji unose dragocene simboličke tonove. Na primer, neverbalne međuscene u kojima se glumac Nikola Vujović mučno koprca na sajli, u vazduhu, snažna su dopuna osnovnoj sirovosti radnje, njihova kontrateža, intrigantni poetički komentar.
Za vrlo pozitivan utisak o ovoj crnohumornoj predstavi najviše su zaslužni izuzetni glumci – Igor Đorđević (Martin, Rili, Dejan), Nikola Vujović (Điđa, Saša, Gaga), Miloš Đorđević (Voja, Milan, Biksa), Sonja Milojević (Katarina, Majda, Svetlana), Suzana Lukić (Mina, Ksenija, Iva). Oni su utrčavali iz lika u lik i posvećeno gradili psihološki verodostojne portrete žrtava pakla ratova devedesetih godina, ljude koji su otišli u emigraciju ili bespovratnim putem nasilja i kriminala, pri tome zaista virtuozno iznoseći mnogobrojne potrebne transformacije koje fragmentarnost teksta i odvojenost priča zahtevaju. Scenski prostor je potpuno beo i kos, sa metaforičkim značenjem pada, ali optimistički obojenog (scenograf Darko Nedeljković). Bučna muzika trubača je u korenu rituala užasa, ona kao da diktira zversko ponašanje likova, čime se aludira na užas uticaja politički iskrivljene nacionalističke retorike (kompozitor Srđan Marković).
Predstava „Trpele“ takođe postavlja društveno kontekstualizovani problem nasilja. Tekst Milene Depolo i Bobana Skerlića nastao je na osnovu dokumentarnih sadržaja, stvarnih ispovesti sedam žena koje su pretrpele fizičko nasilje u bračnim i drugim bliskim odnosima sa muškarcima i koje su sve završile u zatvoru jer su više ili manje nehatno odlučile da uzvrate nasiljem. U prvom delu se nižu tragične priče ovih žena, crtice o ljubavima koje su se pretvorile u bezizlazne vrtloge pakla: Dunje, popularne gradske devojke koja slučajno upada u vrtoglavi lavirint opsesije jednog psihopate, Grozde, jednostavne seoske žena koja je postala predmet nasilništva svog muža zbog njihove nemaštine, Kupine, studentkinje u vezi sa trideset i šest godina starijim profesorom itd. Njihove pojedinačne priče su u predstavi uokvirene podnaslovima koji se najavljuju na mikrofonu, što za posledicu ima teatralizaciju, stvaranje od njihovih slučajeva neke vrste spomenika, oznake sećanja na porodične (i društvene) tragedije. U drugom, kraćem delu predstave, slikaju se posledice nasilja koje im je činjeno, njihova uzvraćanja udaraca i zatvorska iskustva koja su im obezbedila neku vrstu bizarne sigurnosti, uvela red u živote, dala im šansu da speru grehe i da pronađu sebe.
Rediteljski pristup Bobana Skerlića je sveden i utemeljen u psihološkoj prodornosti igre glumica, Ivane Nikolić, Danice Ristovski, Jadranke Selec, Milene Pavlović-Čučilović, Nataše Marković, Slađane Vlajović i Milice Zarić. Na praznoj sceni, asketski dizajniranoj, pred rešetkama koje su sve vreme prisutne, sa simboličkim značenjem nemogućnosti izbavljenja iz zatvora, konkretno i metaforički shvaćenog, glumice potresno predstavljaju žene različitih tipova i porekla (kostimograf Tatjana Radišić, scenograf Boban Skerlić). Neposredna minimalistička ekspresija je začinjena stilizacijom, naročito funkcionalnom u prikazima nasilja. Uvedeni su i songovi (kompozitor Anja Đorđević), kao polje utehe žrtvama, ali i jedno od sredstava estetizacije koje od dokumentarnih materijala stvara umetničko pozorište.