Dečaka-invalida svi zaboravili

28. 11. 2013. 22:00

Никола испред трафо-станице у којој је доживео несрећу (Фото Ј. Слатинац)

Sremska Mitrovica – Šestog marta prošle godine trinaestogodišnji Nikola Jovanović, učenik Osnovne škole „Jovan Jovanović Zmaj“ u Jarku, kod Sremske Mitrovice, postao je težak invalid – amputirana mu je desna ruka i noga. Naime, dečaci su igrali fudbal pored napuštene trafo-stanice, za koju se mislilo da je bez struje i kad je lopta ušla u dvorište trafoa, Nikola je krenuo da je izvadi. Ulaskom u objekat, dečak je zadobio strujni udar od dve hiljade volti i jedva ostao živ. Od tada njegov otac Mitar Jovanović traži pravdu, da se dečaku koji je bez ruke i noge dodeli finansijska naknada za tuđu negu i pomoć. Na koja god vrata je zakucao, bio je odbijen, mada je dečak sto odsto invalid, što je potvrdila i lekarska invalidska komisija.

Posle višemesečnog lečenja Nikola je dobio protezu za desnu nogu i ponovo pošao u školu. Otac ga vozi i vraća iz škole.

Porodica Mitra Jovanovića, tri sina, supruga i on žive od socijalne pomoći. Mitar je svojevremeno radio u Šećerani u Sremskoj Mitrovici i, kao i ostali, ostao bez posla. Obratio se Centru za socijalni rad „Sava“ u Sremskoj Mitrovici, tražio naknadu za tuđu negu i pomoć za Nikolu i – dobio odbijenicu. Onda je presavio tabak i zatražio pomoć Upravnog suda u Beogradu, koji ga je uputio u Pokrajinski sekretarijat za demografiju, gde je lekarska komisija utvrdila da je Nikola Jovanović sto odsto invalid. Međutim, u rešenju koje je dobila porodica Jovanović jasno je pisalo da Nikola nema pravo na tuđu negu i pomoć, jer ima protezu i može sam da se kreće.

– Obratio sam se i Fondu PIO u Novom Sadu i ponovo Upravnom sudu u Beogradu. Ne mogu da shvatim da niko nije kriv što mi je dete nesposobno za samostalni život. Vlasnik trafo-stanice je objekat kupio kada je prodavana „Agroruma“ i nije o njemu vodio brigu. Ima li u ovoj zemlji pravde, da krivac odgovara što je trafo pod naponom ostavio otvoren – nadohvat ruke deci. Izgleda da nema, a moja porodica jedva sastavlja kraj s krajem, sada imam i dodatne troškove, vozim Nikolu svaki dan u školu, idem s njim na rehabilitaciju u Sremsku Mitrovicu, jer on mora da nauči da se služi levom rukom, pošto više nema desne – priča nam Mitar Jovanović.– Nema mi druge, a sve više pomišljam da je moj Nikola čovek drugog reda, zato što je Rom. Neću da grešim dušu, ali mi se čini da ovde ima i rasne diskriminacije, pa ću se kad iskoristim sva pravna sredstva ovde u zemlji obratiti i sudu u Strazburu – kaže Jovanović.

Nikola sluša očevu priču i na naše pitanje kako mu je odgovara: „Teško hodam, nisam više sposoban da igram fudbal, srećom imam dobre drugove pa bar posmatram dok oni igraju. Teško hodam sa protezom, pa me tata vozi u školu i natrag, život mi je nikakav posle strujnog udara”.

Da li Nikola Jovanović ima pravo na tuđu negu i pomoć nije naše da procenjujemo, ali je sigurno da je ovoj porodici, posle nesreće koja se dogodila ovom dečaku, pomoć neophodna, bez obzira šta zakon predviđa.