Novac u rukama, dres pod nogama (II)

05. 07. 2007. 21:00

Различито образложење зашто их нема у репрезентацији: Коста Перовић (горе лево), Владимир Радмановић, Игор Ракочевић и Милош Вујанић

Prošlogodišnji kapiten Igor Rakočević zahvalio se uz obrazloženje da u narednim mesecima mora da zaleči posledice ranijih povreda da mu ne bi bila ugrožena karijera. "Loš dečko" sa Svetskog šampionata u Indijanapolisu pre pet godina Vladimir Radmanović izostaće zbog "odavno zakazanih promotivnih kampova" NBA lige. Kosta Perović, ovih dana pred sklapanjem svog prekretničkog ugovora u američkoj profi košarci, poslednji je – za sada – izašao iz akcije koja ima za cilj direktni proboj, ili ostanak u trci za naknadni plasman na Olimpijske igre koje se dogodine održavaju u Pekingu.

Tako se ponovila slika iz prethodnih godina, kada se košarkaška reprezentacija sunovratila sa evropskih i svetskih vrhova, igrajući u oslabljenom i čak "prepolovljenom" sastavu. Problem koji nije postojao kod ranijih generacija naših najboljih košarkaša pojavio se sa Evropskim šampionatom u Švedskoj 2003. godine, pa se u manjem ili većem obimu nastavio sa Olimpijskim igrama u Atini 2004, "Evrobasketom 2005" u našoj zemlji i lane Svetskim prvenstvom u Japanu. Nije drugačije ni sada kada je na čelo, ne tako davno košarkaške ekipe sa planetarno najvišim rejtingom, stupio Zoran Slavnić, kao četvrti selektor u ovom kritičnom razdoblju posle Duška Vujoševića, Željka Obradovića i Dragana Šakote.

Košarkaši su u prethodnom periodu odbijali dres sa državnim grbom pravdajući to različitim razlozima, potrebom za odmorom, povredama, klupskim obavezama itd. Pre samo desetak godina tadašnji reprezentativci igrali su i povređeni, maltene "na jednoj nozi", imali smo i slučaj da ni stručni štab sa sve lekarskim timom nije znao da je ogromne napore visinskih priprema prošao i košarkaš sa slomljenim rebrom, koji je "stegao zube" da bi "preživeo" i poslednje skraćivanje spiska kandidata i ušao među 12 najboljih. Bio je to bivši Partizanov "plejmejker" Vladimir Đokić.

Potrošeno je, na svim nivoima, mnogo reči o nestajanju patriotskih osećanja, o tome kako sa potpisivanjem višemilionskih deviznih ugovora prestaje motivacija kod igrača, da je nacionalni tim često primamljiv samo kao "odskočna daska" da bi se ostvarili inostrani angažmani itd. Naravno da se mora imati razumevanja za igrača koji u određenom trenutku traži klub sa kojim će sklopiti višegodišnji i višemilionski ugovor, ali kod niza njih otkazi reprezentaciji pokazuju samo njihovo pravo lice, koje ne zaslužuje onaj status koji su dobijali. I zato je urušavanje kulta reprezentacije u znatnoj meri i ispostavljanje računa za to što se navijalo i za neke sportske zvezde koje su nedostojne oreola nacionalnih heroja. To važi i za neke koji su u drugim situacijama pokazali da ne zavređuju onaj pijedestal na koji su se stavili svojim igrama i odnosom koji su imali i prema reprezentaciji.  

Činjenica je da otkazi košarkaša muče i druge reprezentacije, uključujući i "timove snova" SAD, zemlje u kojoj 62 odsto stanovnika ističe državnu zastavu iznad kućnih vrata, u automobilima ili na poslu. Može biti da čitav trend ima veze sa globalizacijom i njenim tekovinama, koje u nekim društvima dovode i do razgradnje nacionalnog identiteta, možda je dobrim delom u pitanju sveopšta komercijalizacija koja je od sporta napravila četvrtu svetsku industriju profita, itd.

Kakvi god da su uzroci i motivi, košarka do sada ni kod nas ni u drugim sredinama nije uspela da pronađe način da se izbegne ovakvo srozavanje državnih timova koji svakako jesu stubovi organizacije i izbegne umanjivanje vrednosti velikih takmičenja. U Svetskoj federaciji (Fiba) kao i u udruženju Uleb iza kojeg stoje bogati evropski klubovi, postoje propisi koji se bave igračima koji se ne odazivaju selektoru, bez odgovarajućeg opravdanja. Fiba je nedavno uvela u regulativu i kazne za klubove takvih košarkaša i podržala nacionalne saveze koji traže suspenzije za "dezertere". Međutim, ništa se još nije promenilo.

Teškoće na relaciji između sportista i reprezentacija nisu samo košarkaške. Neizvesnosti na temu igranja za Srbiju bilo je skoro i u našem trenutno najpopularnijem sportu tenisu, gde su se vodili osetljivi pregovori o učešću Ane Ivanović u "Federejšn kupu". Naša teniserka, čiji se otac inače petnaestak godina bavio košarkom, igraće za reprezentaciju, a izjavila je da joj je najteže padalo što je "prozivana" za patriotizam u vreme dok nije mogla da uskladi svoje pripreme i aktivnosti nacionalnog tima.

U svakom slučaju, ironija sudbine nekih od naših košarkaša koji su iz ovog ili onog razloga otkazivali reprezentaciji za koju su prethodno inače igrali, jeste da su posle svog "ne" državnom timu doživljavali povrede koje su mogle da im unište karijeru. Tako je bilo sa Predragom Stojakovićem i Nenadom Krstićem koji su morali da propuste celu prošlu sezonu, slično je i sa Radmanovićevim lomom na snoubordu prošle zime.

Selektor Zoran Slavnić, koji kaže da ne brine za budućnost srpske košarke, ovako govori na temu otkaza igrača:

"Moje pitanje je isključivo: Da li želiš da igraš za reprezentaciju? Ako ne želiš, obrazloženje me ne interesuje. Ako želiš, a imaš pojedine probleme, onda da vidimo da li možemo zajedno da ih rešimo. Veoma ću insistirati na patriotizmu. Srbija se nikome neće povijati. Ja sam igrao u vremenu kada je dres sa državnim grbom bio svetinja. Ostavljam im slobodno da sada pronađu neke modernije motive"...

-------------------------------------------------------------------------

Nije ih briga za Hrvatsku

Hrvatski mediji su "na nož" dočekali odluku četvorice košarkaša Nikole Vujčića, Gordana Giričeka, Dalibora Bagarića i Andrije Žižića da ne igraju na Evropskom prvenstvu u Španiji. Najoštriji je bio novinar "Večernjeg lista" Mario Zorko koji je pomenutu četvorku nazvao strancima.

– Oni nisu naše i vaše sportske zvezde, oni su tu u prolazu, stranci u svojoj zemlji. Oni ne žele da igraju za svoju reprezentaciju, njih nije briga za Hrvatsku. Ni sa čim nisu zadužili hrvatsku košarku – piše u "Večernjem listu" i dodaje se da je sve počelo 1993. kada je Toni Kukoč odbio da igra na Evropskom prvenstvu u Nemačkoj jer su Čikago Bulsi bili prioritet.

Kao pozitivan primer navodi se Dino Rađa koji je 1990. otišao u Argentinu da se izvini selektoru Dušanu Ivkoviću što ne može da igra zbog povređene noge. Zoran Čutura u "Jutarnjem listu" piše da bi Rađa uz malo treninga daleko više pružio nego sadašnji reprezentativci.

Prema četvorici košarkaša nisu samo pisani mediji oštri. U udarnoj informativnoj emisiji na nacionalnoj televiziji HRT novinar nije štedeo reči da iskritikuje igrače.