Znao sam da ću pobediti rak

30. 12. 2013. 22:00

Зоран Бојанић Фото М. Дугалић

Kraljevo – Vest na jednoj lokalnoj televiziji o skupu kraljevačkog ogranka SNS-a ,,odvela” je, krajem decembra 2010. godine, Zorana Bojanića iz Kraljeva kod lekara, pa u bolnicu a onda u trogodišnju borbu protiv raka krvi i koštane srži, opake bolesti poznatije pod nazivom leukemija. Slučaj je hteo da njegova bliska rođaka dr Jelena Ljubičić, inače hematolog, gledajući pomenuti televizijski prilog, prepozna loš izgled na njegovom ,,televizijskom licu“ i da insistira na odlasku kod lekara. Tako je krenulo i ubrzo je stigla dijagnoza – leukemija!

Kad prestane borba to je kraj života

– Na to saznanje plakao sam petnaestak minuta u kupatilu i to su bile moje poslednje suze razočarenja i tuge. Zatim sam se pribrao, seo i popričao sa suprugom Draganom, sinovima Nikolom i Nemanjom i majkom Draginjom. Odlučili smo da se ne predajem. Bio sam spreman na lečenje, na borbu koja kad prestane znači i kraj života – kaže Bojanić na početku svoje priče za ,,Politiku”.

Usledili su dugi bolnički dani, nesnosni bolovi tokom terapija, transplantacije koštane srži... Sve donedavno, kad mu je, prilikom lekarske kontrole na univerzitetskoj klinici u Veroni, saopšteno ,,da sebe može smatrati potpuno izlečenim, zdravim čovekom pa su mu dovoljne godišnje kontrole”.

Pričajući o tome Bojanić nam objašnjava da je posle prve dijagnoze bolest brzo napredovala pa je jedva podneo put iz Kraljeva za Beograd, a tamo u Kliničko bolničkom centru usledile su hemoterapije, dobijao je svakog dana bocu trombocita i citostatike.

– Moj organizam je to dobro podnosio, recimo u poređenju sa ostalima kojih je bilo pedesetak i od kojih je danas samo troje živih. Ali, da shvatite te muke i nesnosne bolove, uprkos svoj pažnji i stručnosti bolničkog osoblja na čelu sa dr Anom Vidović, i ja sam, recimo, brzo smršao, čak 30 kilograma. Zbog pada imuniteta dobio sam infekciju usta pa nisam danima mogao da gutam, čak ni čaj da popijem... pamti Bojanić.

On još objašnjava da mu je tada a i kasnije značila nesmanjena podrška porodice...

– Zajedno smo planirali budućnost... Zatim su mi veliku radost pričinjavale SMS poruke pravih prijatelja, pomoć i pažnja kolega iz ,,Telekoma“ gde sam radio, partijskih prijatelja. Ne morate da napišete, ali prvih dana me posetio Toma Nikolić, a onda i Aleksandar Vučić. A, kad ostanem sam u tom boksu ja sam najmanje bio u bolnici. Uz evergrin muziku putovao sam, naravno u mislima, najčešće na planinu Goč u okolini Kraljeva, tamo sam pecao, pričao sa ljudima, susretao komšije, poznanike – dodaje Bojanić.

No, posle lečenja u Beogradu rezultati su, ipak, pokazali da mora na transplantaciju koštane srži. Onda se splet srećnih okolnosti za Bojanića desio u Italiji. Tamo u Veroni, njegova sestra Zorica, u potrazi za preparatima koji bi mu olakšali nevolje zbog pomenute infekcije usta, upoznaje apotekaricu Mariju Graciju. Ona joj je ponudila pomoć kao član tamošnjeg udruženja za borbu protiv leukemije, kome je pristupila posle smrti njene 14. godišnje kći od te bolesti. Tako posredstvom ove Italijanke Bojanić dolazi do dr Benedetija na Univerzitetskoj klinici u Veroni. Ubrzo, preko jedne agencije u Đenovi, kreće pretraga za mogućim donatorima koštane srži. Tu ga, takođe, prati sreća, jer se na listi pojavljuje čak 60 mogućih donora.

Ali, sve to košta, a Republički fond zdravstvenog osiguranja odbija da snosi troškove...

– I posle moje žalbe i uprkos činjenici da se ova državna klinika u Veroni nalazi na pozitivnoj listi Fonda i da se transplantacija upola manje plaća nego u Rimu opstaje prvobitna odluka pa bez pomoći ove naše ustanove krećem i u finansijski rizik za život. Nikada od RZZO nisam dobio objašnjenje zašto može Rim a ne Verona... kaže Bojanić.

On dalje navodi da se ne mogu opisati sve tegobe koje čovek mora da preživi, uprkos izuzetnoj stručnosti lekara u Veroni i bolničkoj opremljenosti, naročito tokom radio terapija u jednoj od bolnica pomenute klinike kako bi se posle u drugoj obavila transplantacija. Pored njega to samo zna njegov pratilac, sestrić Ilija, koji je tu ulogu obavljao skoro godinu dana.

Donor iz Pensilvanije

– Prvi odabrani donor bio je iz Nemačke ali je odustao, srećom na vreme pa je to rado prihvatio osamnaestogodišnji mladić iz Amerike. Tako je transplantacija obavljena 22. novembra 2011. godine i trajala je punih šest sati. Od njega sam dobio skoro dvostruko veću dozu koštane srži nego što je to uobičajeno i posle je sve krenulo kako treba – naglašava Bojanić.

Međutim, iako donor nije tražio ni dolara stiže pozamašan račun i za njegove bolničke troškove, tamo u jednoj bolnici u Pensilvaniji. Ali, bez obzira što je donor neophodan bilo gde da se lečenje obavlja, dakle u Rimu, Veroni ili u nekoj drugoj bolnici RZZO opet odbija naknadu i tih troškova. Opet se ne uvažavaju žalbe Bojanića ali on nije želeo da državu tuži sudu...

Posle transplantacije i prvih rezultata nije hteo ni u penziju. To izjavljuje i pred invalidskom komisijom smatrajući da je izlečen. Na sreću tu njegovu tvrdnju potvrđuju i lekarski nalazi u kojima stoji da je njegov organizam stoprocentno prihvatio koštanu srž donora iz Amerike.

Tako Bojanić, posle prvih pozitivnih rezultata i poslednjih izbora u Srbiji postaje poslanik SNS-a. Na naše laičko i šaljivo pitanje da li sada liči na tog Amerikanca kojeg, zbog važećih pravila može upoznati tek posle pet godina, on kaže:

– Što se psihe tiče primenilo se nešto što je uobičajeno, budući šta sam sve preživeo, a fizički malo mi je potamnela kosa, sada teže podnosim hladnoću, manje se znojim, bio sam pecaroš i nikada nisam imao problema sa komarcima a danas čim sam, recimo, pokraj reke tu je odmah roj komaraca oko mene Baveći se poslaničkim poslovima, između ostalog, izborio se za usvajanje amandmana koji je predložio na novi zakon o porezu na lična primanja.

– Kad je moja supruga Dragana, posle svega, dobila i rešenje o plaćanju poreza na sredstva koja su mi uplatili donatori i koja su bila strogo namenska predložio sam taj amandman ne samo što sam želeo da pomognem onim koji su moje sudbine već što sam i smatrao da je to, na neki  način, bila nehumana dažbina, ukratko rečeno porez na život – završava svoju pobedničku priču nad opakom bolešću Zoran Bojanić.

Miroljub Dugalić