Srbija među trešnjama
Светлана и Стеван Миловић у Институту за воћарство у Чачку (Фото Г. Оташевић)
Čačak – Čileanski par još poredi zamišljenu i zbiljsku Srbiju, ono što su kao san doneli u zemlju otaca videvši je prvi put prošle subote, sa ovim što su zatekli. Ali Svetlana (32), sva je prilika, od jeseni će postati Beograđanka i tu upisati u školu dvoje najstarije dece, Katarinu (8) i Veru (7), dok će suprug Stevan Milović (40) ostati u Čileu sa sinovima Todorom (5), Stankom (3) i Obradom (1).
– Smislićemo nekakav plan, organizovati život tamo i ovamo – rekao nam je Stevan u ponedeljak po podne, u čačanskom Institutu za voćarstvo.
Odavde je otputovao u Kragujevac, istim poslom, tragajući za pogodnim prostorom gde bi podigao potpuno nov i svoj zasad trešanja, po najboljim pravilima koja svet danas poznaje.
– Za početak, mislim o manjem poslu, ali želim sasvim čist prostor gde bih sve pokrenuo od nule – kaže ovaj Srbin, po zanatu i poreklu zubar iz Argentine.
Svaka priča o našim iseljenicima jeste original, pa je i životopis bračnog para Milović po mnogo čemu neuporediv. Njegov otac Stanko, iz zaleđa Šibenika, bio je u četnicima Momčila Đujića i 1948. emigrirao u Argentinu, dok je majka Nada Micić poreklom iz Tuzle. Odlazeći sa ovog sveta, trgovac kožom u Buenos Ajresu i njegova žena ostavili su sina Stevana i tri ćerke, koje danas žive u okolini argentinske prestonice.
Svetlana je rođena je u Australiji i odrasla u Južnoafričkoj Republici. Dušan Vasiljević iz Kejptauna, prateći kći i zeta na prvom putovanju kroz Srbiju, ispričao nam je u Čačku da je jedna njegova baba iz Pančeva, druga iz Risna, treća i četvrta iz unutrašnjosti Srbije...
– Stevan je radio kao zubar u argentinskoj mornarici i tada prevario moju ćerku – objašnjava otac i tast, šaleći se.
Mladi par počeo je da se kući i decu rađa na jugu Čilea, gde je Stevan nastavio posao stomatologa i počeo voćarski.
– Otac mi je pričao da su njegovi držali vinograde kod Šibenika i to je, valjda, bila neka kopča da ja počnem sa voćem, uzgred. U početku, na imanju od 12 hektara, na pet sam zasadio trešnje. Sada imamo 15 hektara pod tom voćkom i nekoliko radnika. Svakog jutra podelim im zadatke i odlazim u ordinaciju, dok Svetlana ostaje sa decom – opisuje Stevan život na plantaži u južnom Čileu, koji sa Argentinom deli Patagoniju.
On je predsednik udruženja proizvođača trešanja "Čile Čiko" i početkom aprila pažnju mu je skrenula televizijska vest da će u glavnom gradu Santjagu uskoro da se sastane međunarodni seminar o jagodastom voću. U najavi je javljeno da će o malini govoriti Aleksandar Leposavić, istraživač čačanskog Instituta za voćarstvo, pa je Stevan seo u avion i preleteo pola Čilea kako bi čuo zemljaka.
U Santjagu de Čile, krajem aprila ove godine, upoznao je Leposavića, obećao da će uskoro doputovati ovamo sa suprugom kako bi prvi put u svom veku videli Srbiju i počeli kakav posao. Zasad snima, ceni i poredi.
– Vrednost zemlje je približna, od pet do deset hiljada evra po hektaru, ali je neke druge odnose teško dovesti u vezu. U Čileu se mnogo ulaže u marketing, i cene voća su drugačije. Recimo, za kilogram trešanja koje tamo zru od kraja oktobra do kraja januara, plantažeri dobijaju dva ili tri dolara.
Aleksandar Leposavić pokazao je gostima – zemljacima najbolji voćnjak u čačanskom kraju, uređen po knjiškim odredbama, ali bez zavisti priča da nismo uz bok Čileancima.
– Oni primenjuju, i Milović razume se, sve do čega je nauka došla, zbog toga ih rezultati prate. Bez problema proizvode 70 tona kivija ili 50 tona jagoda na hektaru – veli istraživač iz Čačka.
Stevan i Svetlana odlično govore naš jezik i možda je, u času kad su im krštavana deca i nadevana imena, već postojala misao o životu u Srbiji?
– Tada ne. Kum nam je Srbin – kaže Stevan Milović.