Pet minuta jutarnje sreće

25. 01. 2014. 13:17

Godina je daleka, davna 1949. Zima je okovala ledom Sokobanju, zabačenu varošicu na istoku Srbije. Samo što svane, počinje da se smrkava. Nigde nikog na ulici, samo jedan stari čovek i jedno dete cupkaju na mrazu ispred male autobuske stanice. To smo moj deda Dušan Hadžić i ja. Šta čekamo?

Autobus iz Žitkovca, gde je najbliža železnička stanica, udaljena trideset kilometara, jedina veza Sokobanje sa svetom. Tim autobusom svakog dana, pored ponekog putnika i pošte, stiže i – ONA. Nas dvojica je redovno sačekamo i otpratimo gde trba – da je neko usput slučajno ne ugrabi.
Ko je Ona?

Pa – „Politika”! Moj deda, koji je čitao od prvog broja, nije mogao da zamisli dan bez Nje. Tih godina, prvih posleratnih, nije bilo hleba, mleka, odeće, obuće, ... sve se u gram davalo na takozvane tačkice. I sve je to deda bez problema podnosio, već je bio preturio preko glave mnoge ratove, gladi i bede... Rodom Hercegovac (tada smo kao izbeglice bez igde ičega u Sokobanji živeli mama, deda, brat i ja), deda je bio naša uzdanica, a njegova uzdanica bila je – „Politika”.

Na nevolju, naša država, FNRJ, beše se tada opasno zavadila sa SSSR-om, a ni sa Zapadom nismo stajali baš najbolje. Pored svih mogućih nestašica, nije bilo dovoljno roto-papira za novine. Zato su u Sokobanju stizala samo po četiri primerka  „Borbe” i „Politike”. Tri primerka su „rukovodilačka” – za šefa Ozne, predsednika sreza i sekretara Komiteta. Samo jedan primerak pušta se u slobodnu prodaju. Deda zato ustaje u cik zore, a i ja sa njim. Ali, avaj!

Nekad se ukine taj četvrti primerak, pa dedi ne ostaje ništa drugo nego da izmoli šefa Ozne, Vasu Dučića, zemljaka, Trebinjca, rođaka Jovana Dučića, da samo malo zvirne u njegov primerak... Međutim, Vasa je bio u obavezi prema Ivi Andriću, koji je često boravio u Banji. A da čitamo „Politiku” Andriću preko ramena, nije bio red.
Šta činiti?

Srećom, i prodavac štampe, u malenoj radnji, bio je takođe Hercegovac, izbeglica. On da dedi jedan primerak od ona tri „rukovodilačka” – da ga „probistri” tu, ispred radnjice, uz staru lipu. Sav srećan, deda raširi „Politiku” uz lipu i na brzinu guta naslove. „Niže, niže!”, vičem ja. „Šta niže?”, pita deda. „Pa, spusti je malo – da i ja malo uživam!”

Deda se malo sagne, ja se propnem na prste, i tako traje naših pet minuta jutarnje sreće. Ako kojim čudom kuriri iz opštine, Ozne ili Komiteta malo zakasne, mi dobijemo koji minut više da saznamo sve o ratu u Koreji, Informbirou, sastancima CK, ratu protiv gubara, gradnji pruge Brčko–Banovići, fiskulturi i sportu, malim oglasima i posebnoj poslastici – „Da li znate”.
Kasnije, kad se stanje u FNRJ malo sredilo, imali smo „Politiku” samo za sebe – celog dana, i noći.

Deda mi je pričao da se on za „Politiku” posebno vezao pred rat, kada je njegov najstariji sin, Slavko, bio dopisnik lista iz Mostara. Bio je veoma ponosan na njega, i mislim da se u dubini duše nadao da ću jednog dana i ja postati novinar „Politike”.
To se nije desilo. Ali deda bi bio izuzetno srećan kad bi mogao da zna da je njegova praunuka, moja kći Ivana, stalni kolumnista njegove drage „Politike” i da, na lep i uzbudljiv način, nastavlja porodičnu tradiciju, započetu pre sedamdeset godina.