Tri zablude o Ukrajini

01. 03. 2014. 22:00

Извор: Вашингтон пост

Ukra­jin­ska dra­ma pod­se­ća na vic iz hlad­nog ra­ta: to mo­ra da je naj­ne­u­tral­ni­ja ze­mlja na sve­tu jer, na­po­kon, ona se ne me­ša ni u sop­stve­ne unu­tra­šnje po­slo­ve! Ame­ri­ka i Ru­si­ja, iza njih i Evrop­ska uni­ja, sra­mot­no su in­stru­men­ta­li­zo­va­li 45 mi­li­o­na lju­di. Mo­guć­no­sti da se unu­tra­šnja pi­ta­nja de­mo­krat­ski re­ša­va­ju je­di­no po­sto­je u ci­nič­nim, pra­znim fra­za­ma pi­sa­ca go­vo­ra Ba­ra­ka Oba­me: „Što se ti­če Ukra­ji­ne, mi se za­la­že­mo za to da svi lju­di ima­ju pra­vo da od­re­de bu­duć­nost svo­je ze­mlje.”

Vik­tor Ja­nu­ko­vič je upra­vo po­de­lio sud­bi­nu Mar­ko­sa sa Fi­li­pi­na, Ben Ali­ja iz Tu­ni­sa, So­mo­se iz Ni­ka­ra­gve… Bu­duć­nost Ukra­ji­ne će u naj­bo­ljem slu­ča­ju bi­ti još neo­d­re­đe­ni­ja. Pu­nu sli­ku će­mo če­ka­ti de­ce­ni­ja­ma, ali za po­če­tak vre­di pre­i­spi­ta­ti tri za­blu­de: jed­na je pro­iz­vod ru­ske pro­pa­gan­de, dru­ga ame­rič­ke, a tre­ća za­jed­nič­ka.

1. Evro­maj­dan su pre­u­ze­li neo­fa­ši­sti i an­ti­se­mi­ti. Ovo je jed­na­ko po­vr­šno kao po­ku­ša­ji EU da pred­sta­ve po­kret kao „naj­ve­ći pro­e­vrop­ski skup u isto­ri­ji”. Isti­na je da je evro­maj­dan ra­zno­lik, pot­pu­no ti­pi­čan za ta­kve po­kre­te – da ni­je, ne bi po­tra­jao po­sle de­cem­bra. Kao i kod arap­skog pro­le­ća, iz tre­nut­ne opo­zi­ci­je u Ve­ne­cu­e­li, pa i sa­me na­ran­dža­ste re­vo­lu­ci­je, is­pli­va­li su opor­tu­ni­sti i ju­na­ci, eks­tre­mi­sti i ume­re­ni, pi­o­ni i auto­nom­ni.

Ka­da je po­li­ci­ja pre­tu­kla de­mon­stran­te kra­jem no­vem­bra, to je bi­la pr­va i ne­is­pro­vo­ci­ra­na pri­me­na si­le – ta­da­šnje vo­de­će stru­je su bi­le ne­dvo­smi­sle­no ne­na­sil­ne i bez vi­dlji­vih neo­fa­ši­stič­kih ele­me­na­ta. Po­sle ne­ko­li­ko ta­la­sa eska­la­ci­je, i mo­bi­li­za­ci­ja i dr­žav­na re­pre­si­ja po­sta­ju agre­siv­ni­je. Či­tav niz ko­lek­tiv­nih ak­ci­ja se la­ko mo­že ana­li­zi­ra­ti uz snim­ke i sve­do­če­nja: oku­pa­ci­je zgra­da, ma­sov­ne sa­hra­ne za ubi­je­ne de­mon­stran­te, blo­ki­ra­nje pu­te­va i aero­dro­ma itd.

Uz oči­gled­ne iz­u­zet­ke, ve­li­ka ve­ći­na ak­ci­ja bi­la je ne­na­sil­na (uklju­ču­ju­ći i one po­čet­kom ovog me­se­ca), dok je na­ci­o­na­li­stič­ka stru­ja sa­mo po­ne­kad pre­va­zi­la­zi­la mar­gi­nal­nost, uglav­nom pri­vla­čiv­ši me­dij­sku pa­žnju. O su­ro­vom an­ti­ru­skom šo­vi­ni­zmu i an­ti­se­mi­ti­zmu tre­ba­lo je bri­nu­ti če­tr­de­se­tih go­di­na.

Ali da­na­šnji strah pro­fe­so­ra Sti­ve­na Ko­e­na – da je cilj po­kre­ta is­tre­bi­ti Ru­se, Je­vre­je i ho­mo­sek­su­al­ce – je­ste pre­na­gla­šen. Po ude­lu van­da­li­zma i mo­lo­to­vlje­vih kok­te­la, ovaj po­kret se ne raz­li­ku­je od ame­rič­kog po­kre­ta za gra­đan­ska pra­va še­zde­se­tih, is­toč­no­e­vrop­skih an­ti­ko­mu­ni­stič­kih po­kre­ta ka­snih osam­de­se­tih, a ni od ju­žno­a­frič­kog po­kre­ta pro­tiv apart­hej­da. Oka­rak­te­ri­sa­ti evro­maj­dan kao „neo­na­ci­stič­ki” zah­te­va ne­po­zna­va­nje neo­fa­ši­zma ili ne­po­zna­va­nje evro­maj­da­na, ili i jed­no i dru­go.

2. Ame­ri­ka je ne­u­tral­na, uz­dr­ža­na ili re­la­tiv­no ne­moć­na da uti­če na sme­nu vla­sti. Ni­smo mo­ra­li da če­ka­mo da „pro­cu­ri” sni­mak raz­go­vo­ra za­me­ni­ce še­fa Stejt de­part­men­ta i ame­rič­kog am­ba­sa­do­ra u Ukra­ji­ni pa da pre­po­zna­mo stan­dard­nu ame­rič­ku ulo­gu u ova­kvim si­tu­a­ci­ja­ma. Već to­kom po­se­te Me­kej­na i Mar­fi­ja u de­cem­bru, ja­sno je po­sta­lo da je sva lo­gi­stič­ka i fi­nan­sij­ska po­moć bi­la usme­re­na ka pro­me­ni le­gi­tim­no iza­bra­ne vla­sti, uz tak­tič­ke (ne su­štin­ske) raz­li­ke iz­me­đu de­mo­kra­ta i re­pu­bli­ka­na­ca. Kao što je de­mo­krat­ski iza­bra­na vla­da Mu­ha­me­da Mur­si­ja u Egip­tu pred­sta­vlje­na kao dik­ta­tor­ska, ta­ko je Ja­nu­ko­vi­čev re­žim sve­sno ka­ri­ki­ran.

Pu­če­vi u Ira­nu (1953), Gva­te­ma­li (1954), Či­leu (1973) ide­al su za tre­nut­nu ame­rič­ku ad­mi­ni­stra­ci­ju. Bu­šov­ske in­va­zi­je i ra­to­vi su sku­pi, ri­zič­ni i ne­po­pu­lar­ni; ova­kvi pu­če­vi – ti­hi, „ne­na­sil­ni”, na­šmin­ka­ni kao do­ma­ći – afir­mi­šu hu­ma­ni­zam i pro­mi­šlje­nost zbog ko­jih je Oba­mi­na spolj­na po­li­ti­ka ce­nje­na. Za­ni­mljiv je kon­trast sa Ve­ne­cu­e­lom 2002, ka­da je Ame­ri­ka or­ga­ni­zo­va­la puč, uki­nu­la ustav, par­la­ment i vr­hov­ni sud, po­sta­vi­la ko­rum­pi­ra­nog bi­zni­sme­na kao vo­đu i na­re­di­la pot­pun eko­nom­ski i ge­o­po­li­tič­ki pre­o­kret. Da se ni­je mi­li­on lju­di oku­pi­lo is­pred Mi­ra­flo­res pa­la­te u Ka­ra­ka­su, Ugo Ča­vez bi već ta­da bio pro­šlost. U ukra­jin­skom slu­ča­ju, upr­kos ru­skoj kon­ku­ren­ci­ji, puč je us­peo ona­ko ka­ko u Ve­ne­cu­e­li ni­kad ni­je mo­gao. To­li­ko o „re­la­tiv­noj ne­mo­ći ame­rič­ke spolj­ne po­li­ti­ke u Ukra­ji­ni”, ka­ko je ka­rak­te­ri­šu ugled­ni se­na­to­ri.

3. Ukra­ji­na je po­seb­no et­nič­ki po­de­lje­na, te joj pre­ti se­pa­ra­ti­stič­ki sce­na­rio. Go­to­vo sva­ka ana­li­za po­či­nje mu­dro­šću: „Ukra­ji­na je po­de­lje­na.” Te­ško je spa­si­ti ta­kvo za­pa­ža­nje od tri­vi­jal­no­sti. Po svim struč­nim po­ka­za­te­lji­ma et­nič­ke he­te­ro­ge­no­sti i „kul­tur­ne frak­ci­o­na­li­za­ci­je” (vi­de­ti, na pri­mer, da­to­te­ku Dej­vi­da Fi­ro­na sa Stan­for­da), Ukra­ji­na je kraj­nje pro­seč­no po­de­lje­na. To va­ži i za re­gi­o­nal­ni i za glo­bal­ni ni­vo. Ni po jed­noj re­le­vant­noj de­mo­graf­skoj di­men­zi­ji ni­je iz­u­zet­na, a vi­še po­de­lje­no­sti ima­ju Uz­be­ki­stan, Esto­ni­ja, Gru­zi­ja i mno­gi dru­gi sa ko­ji­ma se pra­ve po­vr­šna po­re­đe­nja.

Go­to­vo pe­de­set sta­bil­nih, pro­spe­ri­tet­nih dr­ža­va ima­ju lin­gvi­stič­ku i et­nič­ku he­te­ro­ge­nost ka­kva ne od­li­ku­je Ukra­jin­ce. Sa dru­ge stra­ne, vi­še de­se­ti­na ze­ma­lja ur­ni­sa­no se­pa­ra­ti­zmom ima ho­mo­ge­nost ka­kvu Ukra­ji­na ne bi ima­la ni bez Kri­ma. Da­kle, ka­da tmur­no na­ja­vlju­je­mo se­pa­ra­ti­zam u Ukra­ji­ni, ne svo­di­mo stva­ri na „ogrom­ne pri­rod­ne di­vi­zi­je” ko­je se, to­bo­že, ured­no pre­sli­ka­va­ju u jav­nom mnje­nju. Ako stva­ri kre­nu u prav­cu ot­ce­plje­nja, dru­gi fak­to­ri će bi­ti od­go­vor­ni.

Dok­to­rand na Har­var­du