Francuska bajka za svetsko tržište
(Фото С. Јотић)
Već u prvoj nedelji prikazivanja u Francuskoj imali smo oko milion gledalaca, prikazivačka prava već su prodata za gotovo ceo svet, pa i za Srbiju, i zbog toga se radujem što ću lično prisustvovati prvom prikazivanju u Beogradu, u kojem do sada nikada nisam bio – govorio je nedavno u Berlinu Kristof Gans, reditelj francuskog blokbastera „Lepotica i zver” koji je na 64. Berlinalu bio prikazan u glavnom programu van konkurencije.
Ovaj porodični film, univerzalna bajka o ljubavi bez obzira na razlike između dvoje koji se vole, sada je na beogradskom Festu. Na Festu je i Kristof Gans (1960). Reditelj, scenarista i producent specijalizovan za horore, fantastiku i filmske adaptacije video-igara, svetsku slavu stekao je filmom „Pakt sa vukovima”, koji je postao svetski bioskopski hit i najprofitabilniji francuski film u Americi, gde je posle na američki poziv snimio i veoma uspešnu adaptaciju video-igrice „Silent Hill”. Okrenut uzorima poput Karpentera, Linča i Kronenberga, Gans se rano žanrovski odredio, vođen idejom da bude što bliskiji savremenim (mladim) bioskopskim konzumentima, kojima nudi filmove sa velikim komercijalnim potencijalom, što je u dobro uređenoj i dobro (samo)zaštićenoj francuskoj kinematografiji dočekano sa velikim odobravanjem.
„Lepotica i zver” izgleda impresivno, da pozavidi Holivud, jer estetikom neodoljivo podseća na njegove proizvode?
Moja namera je bila da napravim evropski film, a moj glavni izbor inspiracije bilo je slikarstvo 19. veka, manirističke i veoma barokne slike francuskih i evropskih majstora slikarske tehnike. Gledajući njihove slike imate utisak da je to upravo onaj period koji nedostaje između klasičnog slikarstva i fotografije. Tako nekako sam i zamišljao estetiku svog filma, između klasike i digitalne estetike.
Sami ste crtali storibord?
Da, uvek radim crteže kroz koje razlažem ideje o filmskim scenama, ali posle mene dolaze sjajni strip-artisti koji od tih mojih crteža naprave lepotu. Uvek angažujem i profesionalnog slikara, koji na osnovu pojedinih grafički doteranih crteža naslika velike slike kako bih dobio bolju ideju o koloritu i svetlosti koje želim za svaku sekvencu u filmu. Zato kada dođem na snimanje sa glumcima pred praznim blu-skrinom, tačno znam kakvo će biti okruženje oko njih i kako će to izgledati na kraju, u složenom i kompjuterizovanom procesu postprodukcije. Sve je u mojoj glavi.
Nije vam problem da tako snimate filmove, bez scenografije i lokacija?
Nije mi teško da tako radim film, ali naravno sve morate veoma precizno pripremiti unapred, u veoma pedantnom procesu, sa ljudima koji znaju šta rade, a koje mi ovde u Evropi imamo.
To košta mnogo?
Film „Lepotica i zver” koštao je 35 miliona evra, što je divan budžet za evropski film, ali izuzetno mali u poređenju sa onim šta sve treba uraditi, a da ne koristim poređenje ovom vrstom filma koji se proizvodi u SAD. Kada mi je producent rekao sumu kojom možemo da raspolažemo, seo sam i dobro razmislio šta mi sve za te pare i u našim, evropskim uslovima, možemo da uradimo. Kada sam podvukao crtu, to je značilo sledeće: film od 105 minuta, hiljadu snimljenih kadrova i nijedan više i bez improvizacije. I sve je moralo da bude tako, inače bi se budžet raspao.
Koštalo bi mnogo više u Americi?
Neuporedivo više! Danas u Holivudu gotovo da nema filma koji košta ispod 200 miliona dolara, što znači da studiju treba 600 miliona kako bi nadoknadio sve investicije i zaradio. Nama je potrebno neuporedivo manje, samo tri miliona zarade na ono što je investirano. Zato i mislim da naši filmovi imaju šanse i da smo mi u stanju da se takmičimo sa američkim hitovima, pa i da povratimo naše franšize, naše bajke, grčku mitologiju ili priče Žila Verna, i po njima načinimo evropske blokbastere. Brži smo i jeftiniji. Kada sam najavio ekranizaciju bajke „Lepotica i zver” Holivud je odmah objavio da će istovremeno adaptirati dve slične priče, jednu koju bi režirao Giljermo del Toro, a drugu koju bi radio „Dizni”. Moj film je već pred vama i dobro zarađuje, a njihova dva još nisu gotova. Šansa za velike evropske filmove, na evropskim jezicima, ako ne u bioskopima SAD, postoji na ogromnom tržištu Azije, Latinske Amerike i Evrope.
----------------------------------------------
Lea Sejdu: Ležerno u sopstvenoj koži
Lea Sejdu (Foto D. Lakić)
U Gansovoj filmskoj adaptaciji poznate bajke zver je glumac Vensan Kasel, a lepoticu igra mlada francuska zvezda Lea Sejdu, koju će Festova publika videti i u kontroverznom Kešišovom filmu „Plavo je najtoplija boja” – „Život Adel, poglavlje 1 i 2”.
U intervjuu koji je nedavno za „Politiku” dala u Berlinu, na konstataciju da su gledaoci za kratko vreme mogli da vide njeno telo obnaženo poput antičke skulpture (u Kešišovom filmu), ali i odeveno u raskošne kostime epohe (Gansov film), Sejduova, koja je zamišljala sebe u karijeri uspešne operske pevačice (školovala je glas), odgovorila je: „To samo znači da sam dovoljno naučila da izrazim samu sebe na različite načine, da sve više postajem žena koja ima šta da kaže i pokaže. Ovi filmovi se veoma razlikuju, ali su i jedan i drugi bili moj izbor. Različiti izazovi na koje sam, mislim, glumački zrelo odgovorila i pokazala da se osećam ležerno u svojoj koži.”