Ararat je opomena i svetionik

27. 03. 2014. 22:00

Љубица Милетић

U Srpskoj književnoj zadruzi predstavljena je knjiga Ljubice Miletić „Vetrovi Ararata”, koja je objavljena u „Maloj biblioteci”. O knjizi su govorili Tiodor Rosić, Dragan Lakićević i autorka, a stihove iz knjige kazivao je Srba Milin.

Ljubica Miletić, ističe Tiodor Rosić, pesnik je mesijanstva i vere. Njena poezija je primer jedinstva poezije i kulture. Ona je pesnik kulture koji ima izuzetno razvijeno osećanje istorizma. Pesnikinja je istoriograf koji peva o istorijskim iskušenjima i sudbini naroda.

Okosnicu knjige, metaforičkog naslova „Vetrovi Ararata”, čine kulturno-istorijski motivi vezni za Jermeniju i Jermene, stari hrišćanski narod koji je verski i istorijski blizak srpskom. Ararat je biblijska planina na čiji je vrh, prema biblijskom predanju, posle potopa pristao Noje.

Ljubica Miletić u svojoj izuzetnoj i potresnoj knjizi govori o sudbini Jermenije, Jermena, kulturno-istorijskim znamenitostima ovog naroda koji je hrišćanstvo prihvatio 40 godina pre Konstantinovog krštenja, izuzetno mnogo stradao, da bi 1915. Turci učinili genocid nad njim, ubivši 1.750.000 ljudi.

U prvom planu, Ljubica Miletić na pesnički način, naglašava Dragan Lakićević, razmatra zemljopis i tragičku istoriju Jermenije. U onom važnijem, dubljem planu ona traga za suštinskim i hrišćanskim smislom postojanja i stradanja zemlje i naroda koji u svom temelju baštini i podrazumeva biblijske dimenzije prošlosti i sadašnjosti, jer se biblijske priče ponavljaju biblijskim narodima.

Godine 1915, milion i sedamsto pedeset hiljada Jermena deportovano je u pustinje Sirije i Mesopotamije. Oni su sobom nosili Hrista – za njega su i stradali.

Prolazno i večno, sve i ništa, zemno i nebesko – krajnosti sveta i čoveka trepere u stihovima mukle retorike, sa diskretnom rimom u pobožnom ritmu vremena i trajanja.

Imala je sreću, rekla je Ljubica Miletić, da vidi biblijsku zemlju Jermeniju i tamo, u podnožju svete gore Ararat, otvorile su joj se sve kapije vremena. Ararat nije samo gora pred kojom se zaustavila Nojeva barka već je i večni simbol svih potopa koji su se dešavali kroz istoriju maloazijskih, mediteranskih i balkanskih naroda. Ararat je složeni simbol.

On je i opomena i svetionik. Svojom visinom od više od 5.000 metara on svedoči koliko je težak uspon ka Bogu. Njegova bela kruna je simbol čistote i nadvija se nad ljudskim gresima. On je i geostrateška tačka, vidik sa svih strana. On je moć pred kojom su ljudske moći ništavne.

A njegovi vetrovi su i blagi, plodonosni i ratni, olujni. Belina vrha Ararata treperi na kamenoj obali i pokazuje put izbavljenja od potopa, od zlatnog teleta i Moloha – koji opet dižu glavu i koji su sama suština zla.

– Moja knjiga slika i dve uporedne tragedije, srpskog i jermenskog naroda, dva nepriznata genocida, nad Jermenima 1915. i Srbima 1941, i oba ponovljena devedesetih godina 20. veka. Sve je zapanjujuće isto. Pisano istim rukopisom kojim je naređen i izvršen genocid nad jevrejskim narodom. Mislim da je sve to važno, danas u vreme novog potopa, u vreme prepravki istorijskih činjenica.

„Vetrovi Ararata” je svedočanstvo o vremenu, napisana u jednom dahu, istine radi. I žrtava radi.