Da preživi „plavo srce" Balkana
Сава протиче кроз чак 49 области под заштитом, са обиљем угрожених врста животиња, птица и биљака – ту су неке од највећих храстових и алувијалних шума Европе
Da li će gradnja još 573 srednja i velika hidroenergetska sistema i hidrocentrale na zapadnom Balkanu, pod izgovorom da se tako razvija „zelena” energije, narušiti još dobro očuvanu prirodnu sredinu? Oni koji bi da grade tvrde da neće, ekolozi da – hoće.
Činjenica je da reke Srbije i Balkana, sa vodnim bogatstvom, prirodnim lepotama i biljnim i životinjskim svetom, povezanim slivovima koji omogućuju plovidbu nekim od najlepših predela Evrope i uživanje i nadahnuće umetnicima, predstavljaju jedan od poslednjih takvih dragulja na celoj planeti. I kao što obično biva sa nasleđenim dragocenostima, i ova je u opasnosti da je savremena civilizacija proćerda kako bi zadovoljila neke svoje trenutno važnije interese – a bilo koji „argumentovani razlog” da se navede za takav varvarski čin, iza njega uvek stoji zarada.
U ovom slučaju, zarada od „čiste” energije i od unapređenja plovidbe. Neko bi upitao: zar je problem što će, recimo, nekoliko reka u regionu biti pregrađeno novim branama kako bi se izgradile hidrocentrale, ili što će merama regulacije Dunava duž granice između Srbije i Hrvatske, reč je o 53 kilometra, biti stvoreni uslovi za gušći saobraćaj brodova? Stručnjaci za zaštitu životne sredine tvrde da jeste i da bi neki od ovih projekata ozbiljno i nepovratno uništili eko-sisteme čiji značaj prevazilazi lokalne zajednice.
To su, srećom, ponegde na vreme shvatile i prihvatile i nadležne državne institucije, pa je, na primer, upravo ovih dana Ministarstvo zaštite životne sredine i prirode Republike Hrvatske donelo odluku da zaustavi planirani projekat regulacije Dunava, na kojem je već duže vreme insistirala hrvatska Agencija za vodne puteve „radi unapređenja plovidbe”. Uvaženi su argumenti, na koje je ukazivao i Svetski fond za prirodu (WWF), da bi ovaj projekat bitno ugrozio vlažna staništa od međunarodnog značaja: Park prirode Kopački rit u Hrvatskoj, ali i Specijalni rezervat prirode Gornje Podunavlje u Srbiji.
– Stopiranje projekta regulacije Dunava i očuvanje ovih vlažnih područja od međunarodnog značaja predstavlja veliki korak u zaštiti prirode – rekla je tim povodom Duška Dimović, direktorka programa WWF-a u Srbiji.
Na odluku Ministarstva zaštite životne sredine i prirode Republike Hrvatske uticale su, pored WWF-a, i druge međunarodne organizacija za zaštitu prirode: EuroNatur, Birdlife International, Wetlands International, kao i lokalne organizacije civilnog društva, koje su u više navrata ukazivale da bi planiranim regulacijama Agencija za vodne puteve ugrozila zaštićena područja u Podunavlju koja predstavljaju samo srce „Evropskog Amazona” i najbolja su prirodna zaštita od poplava. U samo mesec dana, ove organizacije su 2012. godine prikupile više od 20.000 potpisa i predali peticiju tadašnjoj ministarki zaštite životne sredine i prirode Mireli Holi uz molbu da vlada ne dozvoli uništavanje Dunava. Projektu su se suprotstavili i Evropska komisija i Evropski parlament, jer je, kažu, u suprotnosti sa zakonima EU.
Pored ostalog, rečeno je da Gornje Podunavlje u Srbiji i Kopački rit u Hrvatskoj, sa susednim prekograničnim plavnim područjima u Nacionalnom parku Dunav–Drava u Mađarskoj, predstavljaju najvredniji deo budućeg Uneskovog prekograničnog rezervata biosfere „Mura–Drava–Dunav” koji se prostire kroz pet zemalja na ukupnoj površini od 800.000 hektara. Odustajanje od preskupih, po prirodu štetnih i potpuno nepotrebnih regulacija predstavlja odličnu vest za zaštitu prirodnih vrednosti i održivi ekonomski razvoj ovog područja, ističe Duška Dimović.
Generalni direktor jedne od pomenutih organizacija za zaštitu prirode, nemačke nevladine organizacije EuroNatur, nedavno se obratio novinarima u Beogradu drugim povodom, koji takođe preti da naruši rečni život Srbije i Balkana.
– Iako je većina reka u regionu u klasi očuvanih ili malo izmenjenih rečnih struktura u kojima živi 151 ugrožena vrsta slatkovodnih mekušaca i 69 endemskih vrsta slatkovodne ribe, preti im svojevrsna „cunami brana” koja bi mogla da trajno ošteti biodiverzitet na zapadnom Balkanu – rekao je Gabrijel Švaderer na skupu „Reke Balkana – sačuvajmo plavo srce Evrope”, na kojem su podršku od „sedme sile” i srpske javnosti zatražili i Ulrih Ajhelman, direktor organizacije Rivervoč sa sedištem u Austriji, Ljupčo Melovski, predsednik makedonskog Ekološkog društva i Tibor Mikuška, potpredsednik Društva za zaštitu ptica i prirode Hrvatske.
Pre nego što vlade država regiona (neke na nagovor velikih multinacionalnih kompanija koje od ovih projekata očekuju znatnu materijalnu korist) odluče da se upuste u izgradnju novih brana, trebalo bi da naprave „master plan” kako bi pored energetskih potreba uvažile i ekološke standarde i bolje planirale ukupan razvoj, naglašeno je na skupu. Stručnjaci su podsetili na strategiju EU po kojoj bi do 2027. godine evropske reke u kojima je već došlo do promena morale „da se vrate u dobro stanje”, i upozorili da bi Balkan trebalo da izbegne da ponovi takve greške, počinjene u EU pre nekoliko decenija, koje će posle želeti da isprave, a to možda više neće bi moguće ni uz znatna ulaganja i trud.
Nije pošteđen ni nacionalni park
Istraživanjem je obuhvaćeno stanje, odnosno očuvanost rečne strukture oko 35.000 kilometara reka u zapadnom delu Balkanu, uključujući Savu, postojeće i planirane hidroelektrane, i očuvanost slatkovodnih riba i mekušaca. Prema klasifikaciji EU čak 30 odsto reka na Balkanu je u prvoj klasi (odnosno potpuno prirodno očuvano), dok je polovina u drugoj i trećoj klasi (malo i umereno izmenjeno), pri čemu se, kako je dodao Švaderer, u Nemačkoj, a i u drugim visoko industrijalizovanim delovima Evrope, teško mogu naći tako očuvane reke.
EuroNatur i Rivervoč su upravo zato ovo područje nazvali „Plavo srce Evrope” i pokrenuli projekat da ga zaštite. Ajhelman je naveo da je u planu izgradnja još 573 srednja i velika hidroenergetska projekata na zapadnom Balkanu (pored 270 postojećih), što se, po njegovim rečima, kamuflira potrebom za razvojem „zelene” energije…
– Ali, ona nije „zelena” jer narušava prirodnu sredinu – upozorio je i podsetio da se i od zemalja kandidata za članstvo u EU očekuje da slede standarde i vrednosti EU.
Zemlje regiona bi trebalo da prouče energetske alternative poput solarne energije, pogotovo imajući u vidu rezultate najnovijih istraživanja (na skupu je navedeno ono koje je uradio Univerzitet u Oksfordu) o tome da su se brane u Evropi pokazale znatno manje korisnim nego što se očekivalo.
Na skupu su predstavljena tri „goruća” slučaja ugroženih rečnih oblasti na zapadnom Balkanu: u Nacionalnom parku Mavrovo u Makedoniji, na reci Vljosa u Albaniji i na Savi, pri čemu je ovaj potonji u međuvremenu rešen.
Za razliku od hrvatskih, makedonske vlasti nisu imale sluha na zahteve za očuvanje nacionalnog parka Mavrovo, koji čak ni status zaštićenog prirodnog područja nije spaslo planova za izgradnju više hidroelektrana, zato je pokrenuta međunarodna kampanja. Slično bi se moglo dogoditi i reci Vljosa u Albaniji, poslednjoj sasvim netaknutoj divljoj reci te veličine u Evropi, upozorio je Ajhelman.
Zašto bi vlasti neke države svesno dopustile ugrožavanje svojih prirodnih bogatstava? Direktor Rivervoča je objasnio da brane na Balkanu ne grade domaće već strane kompanije, i da se za njih zalažu lobiji kojima je Balkan poslednje „netaknuto” tržište u Evropi. Ajhelman je istakao da je kampanja za očuvanje balkanskih reka „Sačuvajmo plavo srce Evrope” tek na početku i da inicijatori u naredne tri godine planiraju da uspostave kontakt sa nadležnim vlastima kao i da razviju mrežu za očuvanje balkanskih reka.
– Postavljanje svake fizičke prepreke koja menja vodotok za posledicu ima određeni uticaj na životnu sredinu, i to je neizbežno. Menjaju se biološka, fizička i hemijska svojstva reke, onemogućava se kretanje riba, razdvajaju se celine eko-sistema, moguće je da dođe do promene temperature vode, talože se naslage koje menjaju morfologiju vodnih tela... – kaže za „Magazin” Jovan Pavlović, direktor srpske kancelarije Regionalnog centra za zaštitu životne sredine za Centralnu i Istočnu Evropu (REC).
Izgradnja brana, dodaje naš sagovornik, takođe podrazumeva često i preseljenje ljudi, promenu ekonomske aktivnosti u regionu, recimo zbog nemogućnosti bavljenja poljoprivredom, i ima i drugih posledica koje nisu tako vidljive. Sa druge strane, računa se da danas negde oko milijardu ljudi u svetu svoje potrebe za energijom zadovoljava putem struje dobijene od hidrocentrala, zato iz godine u godinu raste procenat udela hidroenergije u svetskoj proizvodnji struje, i to je trend koji će se verovatno nastaviti i ubuduće. Takođe bi trebalo uzeti u obzir i izveštaj Svetske banke, koji kaže da trenutno 1,2 milijarde ljudi nema pristup električnoj energiji, ali i da je predviđanje da će do 2025. godine dvostruko više ljudi živeti bez zadovoljavajućeg pristupa čistoj vodi, sa količinama nedovoljnim da zadovolje svakodnevne potrebe.
– Ako priču prevedemo na neki naš kontekst, Srbija je okvirno omeđena planovima Evropske unije, pre svega strategijom 20/ 20 /20 koja se odnosi na procenat povećanja udela proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora, na procenat smanjenja emisije gasova sa efektima staklene bašte, kao i na povećanje energetske efikasnosti u istom obimu – kaže Pavlović. – Evropa je sve ambicioznija po tom pitanju, i mi ćemo morati da je pratimo ukoliko želimo da se integrišemo u EU. Uzimajući sve ovo u obzir, realno je da se i u našoj zemlji radi na daljem razvoju iskorišćenosti hidropotencijala, zato bi trebalo očekivati nove investicije i nove proizvodne kapacitete.
Srbija ima zaokružen regulatorni okvir za ovakve projekte, podvlači Jovan Pavlović, i svakoj intervenciji ove vrste prethodi sprovođenje analize uticaja na životnu sredinu, izdavanje dozvola koje definišu okvir za rad takvih postrojenja, i u tom delu jasan je odnos koristi i štete koja nastaje.
Za to o čemu govori naš sagovornik nadležno je Ministarstvo energetike, razvoja i zaštite životne sredine u Vladi Srbije. Postoje predlozi da za ovu potonju oblast bude osnovano zasebno ministarstvo, kao što je slučaj u mnogim drugim zemljama.
Plovni putevi Srbije
Od 36.000 kilometara balkanskih reka koje su, od Slovenije do Albanije, proučili pokretači kampanje „Sačuvajmo plavo srce Evrope”, utvrdivši stepen njihove očuvanosti i predstavljajući (ugrožene) životinjske vrste kojima je tu prirodno stanište, oko 2.000 kilometara čine plovni putevi Srbije. Oni su naše neiskorišćeno bogatstvo za razvoj nautičkog turizma. Na okruglom stolu, održanom u okviru nedavnog Sajma nautike u Beogradu, istaknuto je da Dunav, Sava i Tisa imaju međunarodni režim plovidbe, delimično su plovne još dve reke – Velika Morava i Tamiš, a plovidba je moguća i na pojedinim jezerima. Pored kružnih putovanja brodom, moguća je individualna plovidba vlasnika brodova na rekama i jezerima, kao i iznajmljivanje brodova i jedrilica.
Zašto to ne koristimo? Profesor Saobraćajnog fakulteta u Beogradu Zoran Radmilović navodi nedostatak para kao glavni problem, ali i lošu organizaciju u upravljanju i održavanju plovnih puteva. Pohvalivši pokušaj oživljavanja Tamiša, on je rekao da je korišćenje voda višenamenska oblast, koja nije vezana samo za nautiku i turizam, već i za ekologiju, poljoprivredu, transport i industriju. A predstavnik Grupacije za nautiku i turizam Privredne komore Srbije Đorđe Radovanović se požalio da umesto podrške nadležnih institucija, nailaze na „spoticanje na svakom koraku i borbu sa sporednim stvarima”. Kako je ukazano na skupu, u poslednjih nekoliko godina je drastično opao broj registrovanih plovila, čak za 70 odsto, posle uvođenja Zakona o oporezivanju plovila 2009. Naime, plovna sezona traje tri-četiri meseca, a novčani nameti moraju da se plaćaju čitave godine.
I dok se zaštitnici prirodne sredine zalažu za očuvanje reka „kakve jesu”, nautičari bi želeli da na njima bude izgrađeno više marina, pristaništa i benzinskih pumpi. Od toga, međutim – na polzu ekologa a žalost nautičara – zasad nema ništa.