Portret jedne dive

Dubravka Lakić

05. 05. 2014. 22:00

Кла­у­ди­ја Кар­ди­на­ле по­ред сво­је фо­то­гра­фи­је из фил­ма „Ге­пард” на из­ло­жби у ма­на­стир­ском зда­њу Те­а­ти­ни (Фо­то: Фо­то­до­ку­мен­та­ци­ја фе­сти­ва­ла)

Le­če – Ne do­pa­da mi se ta reč di­va, ja ne vo­lim da bu­dem di­va. Ne­mam ni te­lo­hra­ni­te­lje ni vo­za­če, idem na­po­lje sa­ma i ne­mam pro­ble­ma. Ka­da mi za­tre­ba vo­žnja, mal­tre­ti­ram ćer­ku i ze­ta – iz­ja­vi­la je na­sme­ja­na i pu­na ener­gi­je sa­da već 76-go­di­šnja glu­mi­ca Kla­u­di­ja Kar­di­na­le, u su­sre­tu sa pred­stav­ni­ci­ma „sed­me si­le” na 15. Fe­sti­va­lu evrop­skog fil­ma u Le­čeu.

Ita­li­jan­skoj i svet­skoj film­skoj di­vi, zva­nič­no i naj­lep­šoj ita­li­jan­skoj glu­mi­ci svih vre­me­na i am­ba­sa­dor­ki Une­ska, fe­sti­val u Le­čeu pri­re­dio je re­tro­spek­ti­vu, ve­li­ku iz­lo­žbu film­skih fo­to­gra­fi­ja u pro­sto­ru ne­ka­da­šnjeg sred­njo­ve­kov­nog ma­na­sti­ra Te­a­ti­ni, a di­rek­tor fe­sti­va­la Al­ber­to La Mo­ni­ka uru­čio joj je i „Zlat­nu ma­sli­nu” za iz­u­ze­tan do­pri­nos svet­skom fil­mu.

Kla­u­di­ja Kar­di­na­le je umet­nič­ko ime Klod Žo­ze­fin Roz Kar­di­na­le ro­đe­ne u Tu­ni­su 1938. go­di­ne (od oca Si­ci­li­jan­ca i maj­ke Fran­cu­ski­nje), pre­ma sop­stve­nom pri­zna­nju – ne­sta­šne, ži­vah­ne i tvr­do­gla­ve de­voj­či­ce. O rod­nom Tu­ni­su, pre ne­ko­li­ko go­di­na na­pi­sa­la je knji­gu, a 2009. je u Tu­ni­su sni­mi­la i film „Ži­ca” (Meh­di­ja Ben Ati­ja) u ko­jem igra maj­ku si­na ko­ji se za­lju­blju­je u ba­što­va­na. – Na pre­mi­je­ri fil­ma ni­je bi­lo ni­ti jed­nog no­vi­na­ra, štam­pa je ovaj film pot­pu­no ig­no­ri­sa­la, re­kli su da ho­mo­sek­su­al­nost ne po­sto­ji – iz­ja­vlju­je u Le­čeu Kla­u­di­ja, pri­se­ća­ju­ći se i svo­je mla­do­sti i film­skih po­če­ta­ka.

– Ima­la sam do­volj­no sre­će da usko­čim u ma­gi­ju ita­li­jan­ske ki­ne­ma­to­gra­fi­je i ra­dim sa ve­li­kim film­skim stva­ra­o­ci­ma ko­ji su me na­u­či­li sve. Uči­la sam ja i u film­skoj ško­li Čen­tro spe­ri­men­ta­le, ali je ta­mo bi­lo uža­sno. Ni­su mi od­go­va­ra­li ka­da bi ih ne­što pi­ta­la, gle­da­li su me čud­no i pi­ta­li da li sam Arap­ki­nja. U jed­nom tre­nut­ku sam Čen­tro i na­pu­sti­la, za­lu­piv­ši vra­ta – ka­že glu­mi­ca ko­ja je sni­mi­la vi­še od 120 fil­mo­va. Ra­di­la je sa naj­slav­ni­jim re­di­telj­skim ime­ni­ma od Lu­ki­na Vi­skon­ti­ja („Ro­ko i nje­go­va bra­ća”, „Ge­pard”), Fe­de­ri­ka Fe­li­ni­ja („Osam i po”), Mar­ka Be­lo­ki­ja („Hen­ri IV”), Ver­ne­ra Her­co­ga („Fic­ka­ral­do”), Ri­čar­da Bruk­sa („Pro­fe­si­o­nal­ci”), Hen­ri­ja He­te­ve­ja („Svet cir­ku­sa”), Ser­đa Le­o­nea („Bi­lo jed­nom na di­vljem za­pa­du”)..., pa sve do Bo­ri­sa De­spo­do­va (ko­me­di­ja – omaž fil­mo­vi­ma Ser­đa Le­o­nea) i Fa­bri­sa Be­go­ti­ja kao pred­stav­ni­ka no­ve ge­ne­ra­ci­je evrop­skih film­skih re­di­te­lja.

Kla­u­di­ji­ni part­ne­ri bi­li su od Džo­na Vej­na, Li­ja Mar­vi­na, Hen­ri­ja Fon­de, Mar­če­la Man­stro­ja­ni­ja, Čar­lsa Bron­so­na, Žan Pol Bel­mon­da i Ala­na De­lo­na, sve do Vi­lje­ma Mo­zli­ja (naj­no­vi­ji film „Pla­ni­na ti­ši­ne” Ern­sta Go­sne­ra). Di­va sa ra­do­šću pri­ča o svo­jim dru­ga­ri­ma De­lo­nu i Bel­mon­du, pri­ja­telj­stvu sa Bri­žit Bar­do, o svo­jim po­sled­njim fil­mo­vi­ma, špan­skom „Umet­nik i mo­del” Da­vi­da Tru­e­be i „Go­bo i sen­ke” Ma­no­e­la de Oli­ve­i­re za ko­jeg ka­že: – U svo­joj 105. go­di­ni ima vi­še ener­gi­je od svih nas ov­de za­jed­no. Ot­kri­va i da po­či­nje sni­ma­nje fil­ma „Put u Rim” sa ko­jim će kao re­di­telj­ka de­bi­to­va­ti glu­mi­ca Ka­rin Pro­i­ja i da ra­do po­ma­že mla­dim re­di­te­lji­ma i glum­ci­ma. – Ako mi­sli­te da ću ja sta­ti, grd­no gre­ši­te! Ja ne mo­gu bez po­sla, a po­sla za me­ne još uvek ima – ka­že di­va ko­ja se po­no­si što nje­nom li­cu i nje­nom te­lu pla­stič­ni hi­rur­zi ni­ka­da ni­su pri­šli.

Na pi­ta­nje ka­ko vi­di Evro­pu iz Pa­ri­za, u ko­jem ži­vi po­sled­njih 29 go­di­na, Kla­u­di­ja Kar­di­na­le od­go­va­ra: – Va­žno je da po­sto­ji evro, mo­že­mo da pu­tu­je­mo, a da ne­ma po­tre­be da me­nja­mo no­vac! O to­me ka­ko vi­di film u Ita­li­ji da­na­šnji­ce ka­že: – U Fran­cu­skoj se fi­nan­si­ra­ju mla­di stva­ra­o­ci i Ita­li­ja na tom pla­nu mo­ra da ura­di vi­še. Tre­nut­na si­tu­a­ci­ja je ve­o­ma de­li­kat­na i sa­mo ću re­ći da sma­tram da smo mi pre­vi­še po­li­ti­ča­ri, da po­sto­ji pre­vi­še stra­na­ka i da se sa­mo ne­što ras­pra­vlja. Vo­le­la bih ka­da bi se ra­di­lo vi­še ko­pro­duk­ci­ja i ta­ko bi se ita­li­jan­ski film vi­še gle­dao. Mno­gi auto­ri, Ko­po­la i Vu­di Alen, re­kli su mi da su bi­li in­spi­ri­sa­ni ita­li­jan­skom ki­ne­ma­to­gra­fi­jom, da ih je ona na­u­či­la fil­mu. Da­nas ita­li­jan­ska ki­ne­ma­to­gra­fi­ja ne­ma re­sur­se za mla­de film­ske stva­ra­o­ce. Ve­o­ma sam za­do­volj­na uspe­hom So­ren­ti­no­ve „Ve­li­ke le­po­te” i ko­nač­no je­dan ita­li­jan­ski film do­bro pri­mljen u bi­o­sko­pi­ma ši­rom sve­ta...

U svo­joj ka­ri­je­ri, ka­že Kla­u­di­ja Kar­di­na­le, ne­ma za čim da ža­li. – Iz­bo­ri i su­sre­ti dik­ti­ra­ju sud­bi­nu. Sni­mi­la sam mno­ge fil­mo­ve u Ho­li­vu­du, a ka­da su me pi­ta­li da osta­nem re­kla sam ne. Ko je po­ku­šao da me pro­me­ni br­zo bi shva­tio da se na­la­zi pre jed­nim ov­nom. Ni­sam mno­go go­vo­ri­la, bi­la sam di­vlja, a sma­tra­la sam da je tro­še­nje vre­me­na sr­lja­ti u tu­če sa de­ča­ci­ma ka­ko bih do­ka­za­la da je že­na ja­ča. Vo­lim opa­snost i mno­ge ri­zič­ne film­ske sce­ne ra­di­la sam bez du­ble­ra.

Ta­kvih je sce­na bi­lo i u fil­mu „Bi­lo jed­nom na di­vljem za­pa­du” Ser­đa Le­o­nea o ko­jem Kar­di­na­le pri­ča sa ve­li­kim po­što­va­njem. – Ser­đo je imao po­se­ban na­čin ra­da. Ra­dio je „pre­ko­vre­me­no” fo­ku­si­ra­ju­ći ka­me­rom de­ta­lje, sa­mo oči, ru­ke, te­lo. Na sni­ma­nju sam bi­la je­di­na že­na, a me­đu glum­ci­ma sam pri­ja­te­lje pro­na­šla u Džej­so­nu Ro­bard­su. Čarls Bron­son je bio usa­mlje­nik. On je u pa­u­za­ma uvek sta­jao u uglu i igrao se lop­tom. Mla­dim ko­le­ga­ma glum­ci­ma po­ru­či­la je: – Tre­ba da bu­de­te ja­ki unu­tra, da od­ra­ža­va­te svo­ju in­di­vi­du­al­nost, ali ne i da „mon­ti­ra­te gla­vu”. Za „Po­li­ti­ku” je još iz­ja­vi­la da pam­ti svo­je bo­rav­ke u Be­o­gra­du, po­seb­no onaj ka­da je na be­o­grad­skom Fe­stu bo­ra­vi­la u pe­tom me­se­cu trud­no­će...