Žitorađa dvorce rađa

10. 08. 2007. 19:43

Раскошна вила породице Величковић; Нема плантаже дувана, али има хацијенду: палата Смиљка Костића (Фото Д. Борисављевић)

Žitorađa – Ni selo, ni grad, ovo sedište opštine i najveće mesto Donjeg Dobriča smestilo se duž nekadašnjeg "carskog druma", uz i niz topličku dolinu. Nad naseljem je brdo Lojzište, koje sada zovu Smiljkovac, a dole legla široka i bogata ravnica, gde rastu najveće dinje i lubenice, najbolji kukuruz i pšenica, gde se nižu plastenici prepuni ranog povrća, čuvenih papričica naročito.

Ali, Žitorađa nije, kako joj ime kaže, čuvena samo po žitu. Političke i druge zgode i zavrzlame i poznate ličnosti koje potiču odavde – kako Svetlana Ražnatović Ceca i Smiljko Kostić, tako i Ivica Dačić – nadaleko su pustili glas o ovom mestu. A ima i lokalnih ljudi bez kojih ništa ne može da se dogodi: Rade Šiljko, Dragan Jedan, Dragan Drugi, Srba Tančin...

U Žitorađi ovih dana nismo mogli da čujemo da se neko žali na sušu, ali je nebrojeno onih koji će vam pričati o političkim smicalicama i ujdurmama. Jedva da tri meseca može da potraje lokalna vlada, uprava, bilo koja partija da ih formira. Čim dođe do sednice Skupštine opštine, odmah eto smene. Ovako priča za "Politiku" Slobodan Veličković, koji je i sam jedno vreme bio na čelu opštine. Sada je Mirjana Mitić-Veličković, njegova supruga, aktuelni potpredsednik SO, oko čijeg izbora se digla velika frka, jer, navodno, oni iz DS-a neće da sarađuju sa ovima iz SSJ-a. Staniša Đokić, predsednik opštine, ipak, kaže da će, bar do sledećih izbora, Skupština dobro da radi, iako je čine odbornici iz osam-devet partija.

Arkanov "kineski zid"

Pomenuti Veličkovići, kao što se zna, roditelji su Cece Ražnatović i nastavljaju da održavaju rad Stranke srpskog jedinstva koju je osnovao njihov zet Željko Ražnatović Arkan. Dok je on bio živ, u centru Žitorađe podigli su niz raskošnih građevina, a uz brdo Lojzište izgradili stepenište i zid, kao onaj kineski, samo u malom. Sad, kazuje Slobodan, ne grade ništa. "Nemamo ni potrebe, jer obe ćerke su nam u Beogradu. Lidija vodi Cecinu firmu i lepo se slažu. Ja, evo, radim kao tehnički direktor u Komunalnom preduzeću. Dosta nam je", veli Slobodan. Kaže još da "Ceca navrati u Žitorađu kad god je zovu" i da pomaže, naročito "onima koji nemaju čime da plate skupo lečenje u inostranstvu". Poslednji put bila je za Petrovdan, koji je i opštinska slava.

Sa druge, zapadne strane brda, uzdiže se još jedan veliki zid oko velelepne građevine, nalik na zamak. To je, kako kažu ovde, "grad Smiljkovac", a i brdo su nazvali po Smiljku Kostiću, aktuelnom gradonačelniku Niša. I on je odavde, mada u Žitorađu ne dolazi tako često kao Ceca. Kuću, vinograd, voćnjak i bašte održavaju radnici koje plaća, a čuvari su, priča se, uniformisani kao u nekadašnjim zamkovima nemačkih grofova. Kostić je, vele ovde, imao ideju da stvori velike plantaže duvana duž obala Toplice, ali nije više direktor Duvanske industrije, a i DIN je davno prodat.

Aktuelni lider socijalista Ivica Dačić nije baš čest gost u Žitorađi. Rođen je u Prizrenu, gde mu je otac Desimir bio milicioner. "Kad su ga doneli ovamo, imao je samo pet-šest meseci, ali se vrlo brzo prilagodio. Već sa pet godina znao je da čita i piše, poznavao po imenu sve fudbalere Zvezde i Partizana, a kad je pošao u školu, u svemu je bio među prvima", kazuje za naš list njegov otac Desko, dok majka Jela prinosi posluženje pred skromnom kućicom, ali sa prelepim dvorištem, prepunim zelenila. Vinjaga sa grožđem koje dospeva, mali voćnjak, ekonomska zgradica, garaža i u njoj "fića". Sve blista od beline i skorog krečenja, koje su Dačići upravo završili. Oni su daleko od centra sela, gotovo na samom izlazu prema jugu, ka selima Studencu i Dubovu i planini Pasjači. Kad su gradili kuću, ovde su, vele, bile njive. Daleko su oni i od politike, bar tako kažu.

Ujutru pečurke, po podne šipurci

– Mi i sad beremo pečurke, a dok smo školovali decu, brali smo i šipurke – kaže Desimir Dačić, koji je već petnaestak godina u penziji. – I kad je prvi put Ivica postao savezni poslanik, morali smo da mu šaljemo pare, jer je bila tada velika nestašica. Sada je, hvala bogu, on dobro napredovao. A mi nismo mogli ni da pomislimo da će biti političar. Pošto je stalno čitao, nadali smo se da će biti naučnik. Mi tu nismo ništa mogli da pomognemo: ja običan milicajac, vazda na poslu, a majka domaćica. Ali, kad se dete tako rodi. Možda tu ima neko prirodno čudo: i žena i ja smo rodom iz podjastrebačkih sela.

Majka Jela dodaje nam list hartije na kojem je neveštom rukom ispisala pesmu u desetercu, koja to vreme sirotovanja plastično opisuje: "Ujutru pečurke, po podne šipurke". Moraju, reče, da i sada pomalo dodaju para ćerki Emici, koja jeste da je završila dva fakulteta, pedagogiju i glumu, ali ne zarađuje dovoljno. Valja i unuke dočekati, koji obožavaju da se igraju na ovoj travi.– Meni sada sve češće ljudi govore da mi je lako kad mi je sin na položaju i da imam para koliko hoću. Blago njima kad tako veruju. A, evo, ja već više od trideset godina vozim ovog "fiću", a tek pre neki dan sam postavio metalnu kapiju na ulazu u dvorište – ispraćajući nas veli Desimir Dačić i dodaje: – Najveće bogatstvo koje imam jesu knjige i novine koje je Ivica čitao i u kojima je pisao. Ima ih za pun kamion i ni za kakve pare ih ne bih prodao.

U Žitorađi, s kim god smo pričali, svi se slažu u jednom: Desko je dobar i skroman čovek. Ljubiša Milošević, ovdašnji sudija za prekršaje, na ovo dodaje: "Njega su svi voleli kao milicajca, jer je najmanje prijava podnosio".

Tri porodice – Kostići, Veličkovići i Dačići – ipak se umnogome razlikuju. Povezuje ih Žitorađa, selo odakle potiču poznati i uticajni Srbi, koji vole da grade velike i lepe kuće.