Svedok u cvetnom aranžmanu

02. 06. 2014. 22:00

Muzej savremene umetnosti Vojvodine pažljivom programskom koncepcijom nastavlja da promoviše značajne aktere na savremenoj likovnoj sceni, a jedan od njih, iz najmlađe generacije, jeste i Tadija Janičić (1980). Ovaj novosadski autor se tokom protekle decenije afirmisao radom ubedljivog poetskog diskursa, u kojem između ostalog na jedan duhovito opor način referiše slabe i osetljive tačke našeg vremena. Odrastajući u vreme tranzicije i pod različitim pritiscima, među kojima je upadljiv onaj totalizujuće informacijske komunikacije koji proizvodi ubrzane promene atakujući i dezorijentišući naš čulni sistem, Tadija Janičić fokusira upravo te „bolne” i zbunjujuće tačke na kojima se najčešće brišu ili evaluiraju dojučerašnji etički i estetički principi.

Kao mlad savremeni stvaralac otvoren za nov autorski koncept sa dobrim uvidom u repere istorije i recentnu strategiju vizuelnih umetnosti, on razume promenu pojavnosti i dejstva slikarstva u novom milenijumu. U tom kontekstu se može sagledati i ikonografija njegovog rada zasnovana na oslobođenom i razuđenom likovnom sistemu koji povremeno kompoziciono sliči fragmentarnoj figuraciji bliskoj logici stripa. Mada sam autor izjavljuje: „Nalećem na scene koje me ne ostave ravnodušnim, sprovedem ih, lepo upakujem”, to je samo prvi i zavodljivi sloj čitanja Janičićevih „raspakovanih” radova. Reč je zapravo o snažnoj vizuelnoj metafori u kojoj se problematizuju „motivi i mitovi današnjice”, kako je u svom tekstu zapisao Nebojša Milenković, kustos ove postavke. Ambiciozna publikacija, kao dragoceni dokument, prati ovu postavku. Tipska Janičićeva figura gotovo svedena na znak svojom stamenom telesnošću samo je medij za transfer određenih psiholoških profila, čiji fizički nedostaci i flasteri po glavi i telu i bukvalno podvlače traume, lomove (biti ili imati) i druge kontradikcije tipične za našu životnu praksu. U svojoj idejno-kompozicionoj igri oduzimanja i dodavanja smenjuju se blou-ap kadrovi („Nije me život mazio”) sa glavom maskiranog tela-svedoka u cvetnom aranžmanu, koji se kao lajt motiv ponavlja na slikama uvećavajući totalni apsurd mogućih izbora. Skulpture/objekti „Tata i sin”, „Gic, gic” ili „Crvekapica” provociraju malograđanske stereotipe koji prevode bajke u život i obrnuto.

Svakako, u ovom stvaralačkom konceptu i naslovi čine bitan i provokativan rada. Od samog naslova ove izložbe „Bajke za nevaljalu decu” do crno-humornih naziva slika i skulptura: „Direktor se vraća sa pauze”, „Sekretarice su na pauzi napravile Sneška”, „Optimizam u službi života” ili triptih „Huligani su opet bili nevaljali”, u kojima na manje ili više čitljivom fonu čulnosti događaja i vedrim koloritom opisuje i komentariše svakodnevne anomalije i našu osujećenost. Sofisticirani slikarski pasaži u kojima je platno prekriveno umnožavanjem jednog motiva („Ćiju, ćiju”) mogu se oceniti kao predah između teških vizuelnih naboja koji pojačava njihovo delovanje. Prividno, ovaj spontani kompozicioni aranžman situacija, lica i događaja u kojima nema podele na pobednike i poražene, zapravo daje telu čoveka, životinje ili biljke ulogu svedoka saradnika.

Dobrom postavkom novosadske izložbe i vešto ukomponovanim velikim formatima sa manjim slikama u sistem slagalice i skulpturama, stvoren je dobar uvid u stvaralačka načela i naglašen društveno angažovani stav Tadije Janičića.