San o nezavisnom Kurdistanu
Kada je američki državi sekretar Džon Keri pre nekoliko dana posetio autonomni kurdski region u Iraku domaćini su mu ukazali na „novu realnost u novoj državi”. Napredovanje ekstremista okupljenih oko Islamske države Iraka i Levanta (Idil) ponovo je aktiviralo opasnosti od podele Iraka na sunitski, šiitski i kurdski kanton. Oživljen je davnašnji san o konačnom osnivanju kurdske države.
Ideja o podeli Iraka na tri dela ipak nije nova. Trenutni američki potpredsednik Džozef Bajden je 2006, dok je još bio senator, promovisao takav pristup pozivajući se na primer raspada Jugoslavije i Dejtonski mirovni sporazum. U međuvremenu se situacija potpuno promenila pa se većina Iračana, potpuno suprotno jugoslovenskom scenarijumu, prilikom ispitivanja javnog mnjenja izjasnila protiv razjedinjenja zemlje. Izuzetak su bili jedino Kurdi.
Slabljenje vlasti u Bagdadu očigledno ide naruku vladi u glavnom gradu iračkog Kurdistana Ebrilu koja tu vidi svoju šansu za povećanje autonomije i eventualnu nezavisnost.
Pravo pitanje je, međutim, koliko je to realno.
Amerika, koju oko šest i po miliona iračkih Kurda doživljava kao ključnog saveznika, ne podržava ideju o punoj nezavisnosti Kurdistana od Iraka jer u tome vide loš presedan koji će dodatno destabilizovati ionako trusan region. Iran, Turska i Sirija se takođe protive separatističkim pretenzijama, najviše zbog bojazni da bi oko 21 milion Kurda naseljenih na njihovim teritorijama mogao doći na sličnu ideju.
Bez obzira na to da li će se Irak raspasti po etničkim i verskim šavovima ili će biti federacija sa Bagdadom kao glavnim gradom, cela pometnja izazvana pohodom džihadista Idila samo je dodatno očvrsnula kurdsku poziciju. Kad je iračka vojska napustila položaje duž „zelene linije” (više od 1.000 kilometara) koja razdvaja autonomnu regiju pod kurdskom upravom, Kurdi su krenuli u akciju. Njihove snage bezbednosti, poznate kao Pešmerga („oni koji se suočavaju sa smrću”), preuzele su kontrolu nad celom teritorijom uključujući i grad Kirkuk, koji nazivaju svojim Jerusalimom, zatim naftaška polja Bai Hasan, kao i ključni granični prelaz sa Sirijom Rabiju. Tako se pod kurdskom kontrolom sada našla petina iračke teritorije uključujući i delove koje im je svojevremeno, kako kažu, „arabizovao” Sadam Husein.
Kurdski region unutar Iraka već neko vreme ima više razloga za zadovoljstvo od ostatka zemlje. Dok su Bagdad maltene neprestano potresale eksplozije bombaša samoubica, Erbil, glavni grad iračkog Kurdistana, pretvorio se u jednu od retkih bezbednih destinacija u regionu. Hrišćani koji su pobegli iz drugih delova Iraka upravo su ovde pronašli utočište, a demokratija iako je nagriza korupcija deluje kao da se u ovom regionu najbolje drži.
Situaciju, međutim, otežavaju zategnuti odnosi na relaciji Bagdad – Erbil. Irački premijer Nuri el Maliki od početka krize sa Idilom nije zatražio pomoć Kurda, a čini se ni da oni ne bi bili preterano oduševljeni idejom o konfrontaciji sa džihadistima.
„A i zašto bismo?”, pita se jedan od lokalnih vođa, a prenosi „Ekonomist”. Njihov prioritet je odbrana Kurdistana i njegovih žitelja.
Ionako loše odnose prestonice i provincije dodatno narušava podsećanje na ne tako davne, a ni najmanje prijatne, događaje iz prošlosti. U kolektivnom sećanju Kurda još su žive slike napada otrovnim gasom iz vazduha 1988. koji je naredio Sadam Husein. Tada je poginulo oko 5.000 ljudi.
Jačanju kurdske pregovaračke pozicije bez sumnje je doprinela nedavna izgradnja naftovoda. Za samo nedelju dana na međunarodnom tržištu je prodato više od milion barela kurdske nafte koja je izvezena uglavnom kroz Tursku.
Procenjuje se da bi, ako bi inostrani kupci ignorisali veto koji je vlada u Bagdadu stavila na trgovinu sa Kurdima, izvoz nafte kroz novi naftovod mogao da se poveća na 400.000 barela dnevno.
Kada se saberu svi novonastali faktori koji, bar za sada, Kurdima idu naruku, ne deluju nerealno ni njihova tri ključna zahteva koja su postavili pred zvanični Bagdad.
Najpre traže da im se zakonom potvrdi pravo da izvoze naftu i da imaju direktnu korist od poslovanja sa stranim firmama. Od premijera Malikija takođe očekuju da im dodeli udeo u federalnom budžetu, i, na kraju, da borci Pešmerge budu plaćani iz državne kase. Maliki, istina, nije dosad bio preterano meka srca za ovakve zahteve ali sve češće se čuju glasovi koji tvrde da ovog puta iz Erbila dolazi ponuda koja se ne može odbiti. U tom smislu ideja da će Kurdi imati koristi od nestabilnog ili čak podeljenog Iraka jednostavno ne drži vodu.
Situacija je gotovo paradoksalna – toliko željena nezavisnost nikad nije izgledala realnije ali širi kontekst ipak signalizira da bi to bila pobeda kratkog daha. U takvim okolnostima sve ukazuje da bi Kurdi trenutno imali više koristi od veće ekonomske i političke autonomije unutar Iraka, uz podrazumevan udeo u budžetu, nego da se ostvari scenario o rasparčavanju zemlje na tri dela. I njihovi lideri čini se kupuju vreme tvrdeći da nema potrebe da se žuri sa nezavisnošću, ali proteklih nekoliko dana ih je znatno približilo tom cilju.
Dragan Vukotić
-----------------------------------------------------------
Ekstremisti pogubili 160 zarobljenika
Bagdad – Organizacija za zaštitu ljudskih prava „Hjuman rajts voč” juče je saopštila da su irački ekstremisti početkom juna pogubili najmanje 160 zarobljenika na dve lokacije u gradu Tikritu, prenosi Tanjug. Do tih podataka su došli na osnovu analize satelitskih snimaka i fotografija koje su objavili sami militanti, navodi se u saopštenju, prenela je agencije AP.