Ostrvo mira među obalama rata

Dubravka Lakić

12. 07. 2014. 21:57

Из грузијског филма „Острво кукуруза” Георгија Ошвилија

Karlove Vari – Najbolja jela uvaženim gostima serviraju se na kraju, a po tom sistemu funkcionisao je kao domaćin i umetnički direktor festivala Karel Oh, programirajući najbolje filmove glavnog takimčarskog programa u drugoj polovini i na samom kraju 49. Karlove Vari festivala.

 Najbolji među tim slasnim filmskim „jelima” bez sumnje je gruzijski film „Ostrvo kukuruza” Georgija Ovašvilija, koji je 2009. na beogradskom Festu za delo „Druga obala” osvojio prestižnu „Politikinu” nagradu „Eritrocit” za najbolji film takmičarskog programa „Evropa van Evrope”. Za taj svoj prvi film Ovašvili je osim „Politikine” dobio još 50 međunarodnih nagrada. Po svoj prilici „Ostvo kukuruza” će ovaj broj nadmašiti. A evo i zašto.

Ovašvili je od svoje minimalističke i neobične psihološke drame, očaravajućim slikama i snažnim vizuelnim izrazom, načinio pravo malo filmsko remek-delo, dokazujući koliko je filmski dijalog nepotreban kada je kreativnost glavni oslonac umetnika. U „Ostrvu kukuruza” malo je reči, dijalozi su svedeni na kratku, osnovnu konverzaciju, protagonisti komuniciraju na neverbalnom nivou. Sve što je važno trebalo da se kaže, reditelj je rekao kroz raskošnu fotografiju (35-milimetarska kamera snimatelja Elemera Ragaljija) i svojih filmskih junaka i predela u koji je smeštena i divna i potresna filmska priča.

 

Iz ruskog filma „Pomoćno odelenje” Ivana I. Tverdovskog

Ti čarobni i naizgled pitomi i zeleni predeli što se protežu uz obale reke Inguri, sa malenim pustim ostrvom plodne zemlje što predstavlja pa i simboliše oazu mira, poprište su snažne drame. Reka Inguri je granica između Gruzije i Abhazije. Ostrvce je zapravo ničija zemlja između dve sukobljene strane. Mesto gde u tišini stari, ogrubeli seljak i njegova 16-godišnja unuka sade kukuruz stvarajući intenzivnu vezu između prirode i ljudi, gotovo ritualno dokazujući da je život uvek sposoban da pobedi.

Taj savršeni mir i čvrstu vezu između čoveka i prirode, remete povremene rečne patrole ratnika sa obe strane granice i pucnji koji se čuju iz zelenih šuma, dok starac ogrubelog lica brine o kukuruzu, kao da će u najmanju ruku na tom mestu boraviti najmanje deset godina i kao da će i njegova unuka baš tu stasati u slobodi. Od svega toga Ovašvili stvara čistu magiju kreirajući neodoljive, realističke scenske kompozicije unutar kojih intenzivni izrazi lica protagonista govore više od hiljadu reči, dok njihova lična drama doseže i do simbola bezvremenosti. Izvanredan Ovašvilijev film koji će se dugo pamtiti i o kojem će se tek govoriti.

Među bolje filmove glavnog takmičarskog programa 49. Karlove Vari festivala, o čijim vrednostima odlučuje žiri na čelu sa španskim producentom i rediteljem Luisom Minjarom, spada i meksički film „Večita tuga” Horhea Pereza Solana. Ovo je tek drugi film talentovanog Solana i on u njemu nudi vizuelno poetsku i značenjski sugestivnu priču koja oslikava sudbine meksičkih seoskih žena, koje su morale da donose teške odluke izbora između svog deteta i svog partnera, tokom beskonačne potrage za srećom.

U konkurenciji za nagradu Kristalni globus, našla su se i dva češka filma od kojih je „Ferplej” Andree Sedličkove osvojio daleko više simpatija. Reč je o sportskoj drami, priči čija je radnja smeštena u Čehoslovačku 1983. godine tokom priprema atletičarskog tima za učešće na Olimpijadi u Los Anđelesu. Kroz storiju o 18-godišnjoj sprinterki Ani, Andrea Sedličkova pokazuje čitavu lestvicu korumpiranog režima u kojem je pojedincu ostalo tako malo časti.

Simpatije je pobrao i islandski film „Pariz severa” Hafštajna Gunara Sigurjsona, kao minimalistički autorski pogled na složenost odnosa između sina i ostarelog oca. Ova mirna i „suva” komedija oslonjena je na izvrsne glumce, uzbudljive predele islandske zabiti i melanholičnu muziku koja se odlično uklapa u rediteljski vrsno postavljene i izvedene scene. Komičnih nota, ali daleko razigranijih i temperamentnijih, ima i u ruskom filmu „Dobrodošli kući” Angeline Ninkove, čiji su glavni junaci ruski i jermenski imigranti u Njujorku, koji sanjaju svoje nestvarne i životne i filmske snove. Dobar i zanimljiv film za vanserijskim glumcima.

Ovogodišnja selekcija ruskih filmova viđenih na festivalu je izuzetno snažna. U takmičarskom programu „Istočno od Zapada” u kojem se takmiče i srpski filmovi „Varvari” i „Spomenik Majklu Džeksonu”, najveći konkurent je upravo ruski film „Pomoćno odelenje” mladog reditelja Ivana I. Tverdovskog. Reč je o snažnoj drami o neravnopravnoj borbi pojedinca sa institucijama. O borbi protiv ljudske tromosti i predrasuda i društva nesposobnog i nevoljnog da prihvati ljude koji su drugačiji. Sve to kroz priču o devojčici Leni, koja zbog toga što je nepokretna i vezana za invalidska kolica, mora da se prilagodi pomoćnom odelenju u školi koja na nju gleda kao na „strano telo” što ne može doneti ništa drugo do velike nevolje. Izvanredan, snažan i moćan film koji će se, sigurna sam, naći večeras među ovogodišnjim festivalskim laureatima, na ceremoniji dodele nagrada na velikoj sceni karlovovarske palate ...