Lekari imaju poslednju reč

30. 08. 2007. 19:52

Парк у дворишту седишта Јеховиних сведока (Фото Л. Вулетић)

Lekare Urgentnog centra, kojima stižu najteži i najhitniji slučajevi, stav pripadnika sekte Jehovinih svedoka da njihovi članovi ne mogu da primaju krv ne sprečava da rade svoj posao – da leče životno ugrožene ljude na najbolji način, pa i davanjem transfuzije krvi, ako je to potrebno da bi se spasao život.
Dr Branislav Lazić, koji je 20 godina bio hirurg u Urgentnom centru, a danas je čelnik beogradske Hitne pomoći, kaže da potvrda koju pripadnici Jehovinih svedoka obično imaju sa sobom i u kojoj piše da ne dozvoljavaju da im se u toku lečenja ili operacija daje krv ili derivati krvi za lekare nema nikakvog značaja.
– Mi se držimo slova našeg zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji nas obavezuje da licu pružimo hitnu medicinsku pomoć ukoliko je životno ugrožen na najbolji način i po svojoj savesti. Kada je u pitanju borba za život doktor je taj koji odlučuje šta će da uradi u hitnoj situaciji. Međutim, ukoliko nam stigne pacijent koji se orijentiše u vremenu, prostoru i u odnosu prema drugima moramo od njega da tražimo saglasnost za svaku intervenciju koju preduzimamo, ali samo kada je reč o osobama koje su punoletne i koje nemaju staratelja. Čovek ima pravo da odabere da umre, na primer ako boluje od karcinoma i ne želi da se operiše, mi smo dužni da takvu želju poštujemo, uz prethodno potpisanu izjavu – objašnjava naš sagovornik.

Međutim, ako samo u jednom od tri pomenuta kriterijuma za orijentaciju pacijent ne daje odgovore koji imaju smisla, već, na primer, tvrdi da mu je lekar brat ili poznanik, ili ne zna gde se nalazi, onda je procedura drugačija. Dežurna ekipa od tri člana, zajedno, potpisuje dokument da pacijent ne ispunjava uslove da samostalno odlučuje i lekari odlučuju šta je najsvrsishodnije i šta mora da se preduzme, pa ako je potrebno davanje krvi ili operacija, biće operisan i protiv svoje volje iako, na primer, pripada Jehovinim svedocima, objašnjava dr Lazić.

Tako su, kaže, do sada mnogo puta uradili i nikada se, bar njemu, nije dogodilo da je posle takve odluke bio tužen. Dr Lazić dodaje da se to i ne događa tako često, možda jednom u tri ili šest meseci.

Na Univerzitetskoj dečjoj klinici u Tiršovoj kažu da je odbijanje Jehovinih svedoka da se njihovoj deci medicinska pomoć ukazuje uz davanje krvi izuzetno retka i ekstremna situacija. Profesor dr Zoran Krstić, direktor Dečje klinike, a ni profesorka Ida Jovanović, direktorka Pedijatrije u Dečjoj klinici, za 28 godina, koliko su u ovoj ustanovi, ne pamte nijedan slučaj takvog uskraćivanja lekarske pomoći.

– Imali smo samo jedno dete pre nekoliko godina koje je trebalo da bude podvrgnuto operaciji srca, a roditelji su dali podatak da su pripadnici Jehovinih svedoka. Dete je operisano, sasvim normalno, istina na Drugoj hirurškoj klinici. Međutim, nas lekare zakon obavezuje da svu životno ugroženu decu zbrinemo, tako da se pristanak za operaciju ne traži za situacije kada je dete životno ugroženo. Najčešće, roditelj tada nije ni prisutan – objašnjava doktorka Ida Jovanović.

Pristanak roditelja, po rečima doktorke Jovanović, traži se za svaku situaciju u kojoj dete kao pacijent nije životno ugroženo. Dr Ida Jovanović kaže da uvek poštuju odluke roditelja, pa bi i u slučaju dece i roditelja koji pripadaju Jehovinim svedocima poštovali njihovo ljudsko pravo na lečenje, ali i njihovo versko opredeljenje, naravno uz glavni preduslov da dete nije životno ugroženo.

Danas postoje mnoge metode koje prilikom operacija omogućavaju da se krv "štedi" i nije uvek neophodno pri operativnom zahvatu dati transfuziju tuđe krvi, već se posebnim postupkom omogućava korišćenje krvi pacijenta koji se operiše.

Olivera Popović