U čamac pa niz Drinu s nogom u gipsu
Perućac – Vrilo je juče uoči podneva kao u kazanu na obali Drine podno hidroelektrane u Perućcu. Gužva od mnoštva ljudi i svakojakih plovila, roštilji potpaljeni na splavovima i u čamcima, teško podnošljiva dnevna žega posle noćne kiše. I svuda pesma, svirka, živost, povici, nekakav dim na vodi... Veselo raspoloženje oko 15.000 domaćih i stranih ljubitelja reke okupljenih na 21. Drinskoj regati između Perućca i Rogačice.
Došli su na naš najmasovniji zabavni spust – što vodi putevima nekadašnjih drinskih splavara koji su prevozeći balvane opasnom rekom sticali koru hleba – iz mnogih naših gradova, kao i iz Slovenije, Austrije, Nemačke, Engleske, Rusije, čak i iz Južne Afrike. U vodu porinuli gumene i plastične čamce, veće i manje drvene splavove, plovila od stiropora i koješta drugo, da niz Drinu krenu trasom regate dugom 26 kilometara. Na tri i po sata uživanja, ali i veštog kormilarenja prelepom rekom.
Još regata nije ni krenula, a grupa momaka iz Aranđelovca i Bajine Bašte, na drvenom splavu napravljenom od plastičnih kanalizacionih cevi, raspalila roštilj i peče meso. Dimi se s ovog splava dok se uz obalu tiska silni svet, dok svako traži i najmanje mesto da porine plovilo. Jedan od tih mladih roštiljdžija, Bajinobaštanin Milan Rajić, ovako rano pečenje objašnjava:
– Dobar doručak je najvažniji, evo probajte. Pojedemo na polasku ovo, a na kraju, u Rogačici, čeka nas pečeno prase.
A na najvećem drvenom splavu, namenjenom za posebne goste, cela je grupa iz Austrije, iz kompanije „Andric hidro”. Njih 25 iz ove firme, različitih nacionalnosti, došli su na Drinsku regatu da osete čari reke. „Andric hidro” već godinama učestvuje u velikim poslovima revitalizacije HE „Bajina Bašta” u Perućcu, a Evald Hese iz te kompanije kaže da su se pridružili regati kako bi s ljudima iz Srbije i na ovaj način održavali prijateljstvo.
I dok se polazak pripremao, u mnoštvu regataša na obali primećujemo i jednog koji se, s nogom u gipsu i štakama u rukama, s mukom probija kroz masu. Nasmejan uprkos nevolji, kaže da se zove Goran Rac i da dolazi iz Beograda.
– Pre tri dana slomio sam desnu nogu i evo me u gipsu. Ali s obzirom na to da sam se za ovu regatu spremao tri meseca, morao sam i ovakav da dođem. Ne prekidam svoju tradiciju dolazaka koja traje već sedam godina. Ovde sam s društvom iz Železnika koje zovemo „Beogradski vukovi”, imamo veliki gumeni čamac, valjda ću uspeti da uđem u njega – kaže nam Rac.
Tu je, u crvenim majicama, i ekipa iz Lajkovca, iz rafting kluba koji je, kako kažu, najstariji kod nas, osnovan 1982. godine. Brkajlija Mileta Ranković jedan je od osnivača kluba i ističe da je redovno prisutan prilikom ovakvih događaja na Drini, Ibru, Limu.
– Čudi me ovde da je među ovoliko ljudi malo onih koji imaju prsluke za spasavanje kao pomoć ako upadnu u vodu. O tome se mnogo više vodi računa na Limu i u gornjem toku Ibra – upozorava on.
Naravno, organizatori iz Sportsko-turističkog centra „Bajina Bašta” postarali su se da za bezbednost učesnika bude zaduženo mnoštvo spasilaca, ronilaca, pripadnika policije i Žandarmerije, ali oprez regataša pri spuštanju Drinom nije bio na odmet. Sve je, na sreću, proteklo kao i ranijih godina, bez ikakvog incidenta.
Naročit ton dobroj atmosferi na regati davao je, u svojstvu zvaničnog spikera, TV novinar Jovan Memedović, zaljubljenik u reku Drinu. S jedne drvene platforme na obali bodrio je učesnike preko razglasa, upozoravao ih na oprez, šalio se, viđeno opisivao s mnogo duha.
– Dobro je što na ovoj regati nema striktnih pravila, svako može da učestvuje s plovilom kakvo ima. Jedino pravilo je: dođite i pridružite se, samo čuvajte reku – govorio je, a regataši su mu s vode uzvraćali aplauzima i povicima „Jovane, Jovane!”
Za to vreme odjekivala je svirka trubačkog orkestra s jednog splava, a na drugom se rumenelo celo pečeno prase. Crni neveliki gumeni čamac povijao se pod teretom dvadesetak mladih, dok se sa žuto-plavog čamca vijorila slovenačka zastava: u njemu je plovila grupa Slovenaca iz Krškog. I tako, u uživanju, rekom do popodneva, sve do završnice regate i zajedničkog ručka u Rogačici.
Branko Pejović