Varljiv evropski san o tečnom gasu
Ukrajinska previranja neće uminuti sutra. Nije to kriza zbog gasa, već prosto rečeno – rat, upozorio je ove sedmice Vaclav Bartuška, češki ambasador za energetsku bezbednost, u izjavi za Rojters. „Baš zato život bez gasa preko Ukrajine moraće da bude osnovni model organizovanja Evrope tokom ove i sledećih nekoliko godina.”
Međunarodne berze gasa misle slično, uveliko računajući da već ove zime put ruskog gasa preko Ukrajine može biti (privremeno) obustavljen. Dok je cena gasa sa datumom isporuke „sutra” gotovo prepolovljena od početka godine, zbog blage zime i proleća, cena za isporuku predstojeće zime mnogo je viša, upravo zbog spekulacija o mogućem prekidu isporuka ruskog gasa preko Ukrajine, upozoravaju na londonskoj berzi.
Brisel danas nema zaokružen odgovor na to pitanje kakve grejne sezone čekaju Evropu sledećih nekoliko zima, iako trećina gasa neophodnog Evropskoj uniji stiže iz Rusije, i to mahom preko Ukrajine.
Manjak odgovora delom je posledice činjenice da zavisnost od ruskog gasa unutar EU nije ravnomerna. Zapadna Evropa je daleko bolje pripremljena da se suoči sa eventualnim prekidom isporuka ruskog gasa od ostatka „dvadesetosmorke”. Jedan od razloga za to je činjenica da je zapadna Evropa geografski isturena na Mediteranu, Atlantiku i Severnom moru, pa stoga u prilici da se poveže sa drugim snabdevačima poput Norveške, Alžira ili Libije kao i da kupuje tečni gas sa dalekih adresa.
U međuvremenu, ako udare sneg i led a energetski koridor preko Ukrajine bude zatvoren, šta čeka Bugarsku, Slovačku, ali i Srbiju, koje 100 odsto zavise od uvoza ruskog gasa? U zoni totalne energetske zavisnosti od ruskog gasa, a u svetlu razbuktalog ukrajinskog sukoba, pripreme za štednju i restrikcije predstojeće zime uveliko su u toku.
„Bugarska se suočava sa mogućim nestašicama gasa i restrikcijama potrošnje 30–35 odsto u slučaju problema sa snabdevanjem gasom”, najavio je ovih dana Martin Boyadijev, predstavnik bugarskog Centra za gas.
Neizvesni tok sukoba u Ukrajini nagnao je članice EU da ovog proleća najpre ubrzano povećaju zalihe energenta. Skladišta gasa unutar EU sada su 71 odsto napunjena (lane u isto vreme isti evropski rezervoari bili su 34 odsto popunjeni).
U tim skladištima je sada gotovo 60 milijardi kubnih metara gasa – što je dovoljno, kažu u Briselu, da podmiri ukupnu tromesečnu tražnju u EU.
EU istovremeno uveliko razrađuje planove za izgradnju novih gasnih terminala od Bosfora i Pireja do Roterdama i Klaipede u Litvaniji. Uporedo, EU crta nove transportne koridore za buduće snabdevanje tečnim, duboko smrznutim gasom poreklom iz Katara, SAD, Australije...
Francuski gasovod „Ark de Dijeri” – isprojektovan od terminala u severnoj luci Dankerk do potrošača u centralnom delu zemlje – primer je kako ukrajinska kriza podstiče planove briselskih stratega o novim energetskim povezivanjima unutar Evrope, a mimo Rusije.
Dugačak 300 kilometara, gasovod „Ark de Dijeri” prvobitno je 2011. bio zamišljen kao nosač energenta uglavnom za potrebe francuskog tržišta. Od izbijanja ukrajinske krize, evropski energetski planeri uočili su potencijal tog gasovoda da iskorakom na istok postane alternativni izvor snabdevanja Nemačke i Švajcarske gasom.
„Ark de Dijeri će doprineti da Francuska postane kapija ulaska gasa u Evropu. Pri tome najvažniji klijent biće Nemačka”, najavio je Olivije Ober, direktor snabdevanja GRT-a, francuskog operatera gasne mreže, koji uveliko gradi krak spomenutog gasovoda ka Nemačkoj, koja sada iz Rusije nabavlja 36 odsto neophodnog gasa.
Tečni gas iz Dankerka treba, prema najavama izvođača radova na gasovodu, da stigne do Nemačke u 2016. godini.
„Ark de Dijeri” se tako nadovezuje na 27 budućih gasovoda od kritične važnosti za energetsku nezavisnost EU, koji uz šest novih elektromreža predstavljaju dodatnu investiciju od oko 17 milijardi evra. Evropska komisija priželjkuje da polovinu novih gasovoda, terminala za prirodni tečni gas (LNG terminali) i pratećih instalacija stavi u pogon već do 2017. godine
Ceo taj grozničavi manevar EU da se žurno ratosilja prevelike energetske zavisnosti od Rusije (odatle uvozi 130 milijardi kubnih metara gasa) i što pre osloni na druge snabdevače energenata, među njima posebno tečnog gasa, nailazi na niz ozbiljnih prepreka.
Finansijski osiromašena Evropa ne može, na primer, ni izbliza da plati tečni gas koliko vodećim isporučiocima (Katar, Australija, uskoro i Mozambik) uveliko daju bogati azijski klijenti.
Uvoz tečnog gasa iz SAD – odskora tema mukotrpnih trgovinskih pregovora Brisela i Vašingtona – ako i bude dogovoren, neizvodljiv je iz tehničkih razloga sve do 2017–2018. godine. Ako azijski kupci američkim izvoznicima tečnog gasa jednog dana ponude veću cenu od evropskih rivala, šta će prodavcima biti važnije: profit ili transatlantska solidarnost?
Paprene investicije u nova lučka postrojenja za odmrzavanje tečnog gasa, njegovo soljenje, izgradnja transportnih koridora ugroženi su i cenom, na koju Brisel svakako ne može da utiče.
„Prirodni tečni gas (LNG) uvek je za oko dolar jevtiniji nego sirovina ’Gasproma’. Sve dok ’Gasprom’ ne snizi cenu svoje robe za dolar, u Evropi će uvek postojati tržište za tečni gas. Sve što ’Gasprom’ treba da uradi jeste da obori svoju cenu za dolar, i LNG će postati neekonomičan”, ističe u intervjuu magazinu „Oil end enerdži insajder” Robert Benš, stručnjak za energetsku bezbednosti i suvlasnik deoničarskog fonda Pelikurt koji posluje u Ukrajini.
U trenutku kada energetski apetiti Evrope postojano rastu, grandiozni planovi o izgradnji novih postrojenja za prihvat i transport tečnog gasa možda zavise od „samo jednog američkog dolara”, koji nije u ruci Brisela.