Slamka među vihorove
Od početka razbijanja zajedničke države nijedna politička garnitura nije se potrudila da realno sagleda razvoj međunarodnih odnosa i mesto i ulogu Srbije na geopolitičkoj karti sveta. Posle pada Berlinskog zida, Srbija se ponašala kao da se ništa ne dešava. Ispalo je da je Srbija postala nezavisna država kada više nijedna bivša jugoslovenska republika nije htela da ostane u nekoj, ni najlabavijoj formi državne zajednice sa njom. Čak je zatražilameđunarodno priznanje i članstvo u UN, pogazivši obraz otadžbine Srbije i njenu državnost još od vremena Nemanjića. Nikako da izađeiz stanja geopolitičke dezorijentacije.
Srbija je, upravo zbog nerazumevanja razvoja odnosa na geopolitičkojsceni, bila i ostala „jedna slamka među vihorove” i „sirak tužni bez nigđe nikoga”. Neretko se sa mnogima svađala,a još češće prihvatalaucene i poniženja, sve manju šargarepu,a sve veći štap. Nismo išli problemima u susret, predlagali rešenja,a u džepuimali rezervnu varijantu, već po pravilu kaskali za njima i prihvatali (na svoju štetu) tuđa rešenja. Hvalili se nekakvim liderstvom u regionu, formulisali spoljnu politiku na bazi nekakvih stubova i nedoraslih strateškihpartnerstava, promovisali mantre da EU nema alternativu, zatim i Kosovo i EU, pa onda i Rusija i EU,da bi došli do toga da namNemačka treba da bude „motor razvoja” i da „svi koji čak i pomišljajuda ćemo preživeti bez EU lažu”.
Nekritički smo prihvatili „tranziciju”, ne shvatajući da njenobecpogovorno sprovođenje, po zamisli i strategiji multinacionalnogkapitala, međunarodnih finansijskih institucija i trgovinskih lobija, vodi privredu zemlje u neokolonijalni status, koji je u nekim segmentima, bezobzirniji od klasičnog kolonijalizma.
Zbog svega se, opravdano, postavlja suštinsko pitanje:da li Srbija ima teritorijalni, ekonomski i politički suverenitet? Istina, u eriglobalizacije malim i ekonomski slabim državama veoma je teško daočuvaju svoj suverenitet. Dobro znamo kako Srbija stojisateritorijalnim suverenitetom nad petnaestak procenata svoje teritorije, nad svetom srpskom zemljom, ali nije u zavidnom položaju ni kada su u pitanju i ekonomski i politički suvereniteti. Dovoljnoje pogledati stanje u bankarskom, ali i u proizvodnom sektoru. Strani faktor utiče na donošenje važnih državnih odluka, čak i na formiranje vlada. U takvim uslovima ugroženog i/ili okrnjenog suvereniteta zemlja postaje banana država, sa veoma pogubnim posledicama po svoje građane.
Da li u Srbiji postoje snage sposobne da formulišu državni i nacionalni interes, postave cilj i razrade strategiju za izlazak iz sadašnje nimalo zavidne sveopšte situacije u zemlji i njenog mesta i uloge u svetu. Da dezorijentisanom narodu, posebno mlađim generacijama, povrate nadu i veru da im država može stvoriti uslove da ostanu u svojoj otadžbini i radom obezbede pristojan život dostojančoveka. Samo ako Srbija pametno angažuje svoje materijalne i posebno ljudske potencijale, ima šanse da izađe na put oporavka i ozdravljenja. Ono što dođe sa strane biće veoma skupo i sa ucenama. Da već jednom shvatimo da se oporavak ne gradi isključivo na stranom kapitalu.
Potrebni su nam državnici sa vizijom, optimisti, koji će znati da adekvatno angažuju sve relevantne faktore društva, posebno nekompromitovane i kompetentne intelektualce sa integritetom, iskustvom i znanjem, u osmišljavanju i definisanju tri najvažnijadržavna i nacionalna cilja: uređenje države, očuvanje njene celovitosti i bezbednosti i stvaranje uslova da se Srbija uvrsti u redekonomski razvijenih država sveta. Da shvatimo ko su nam prijatelji u svetu i čiju podršku, pomoć i razumevanje, bez ucena i ultimatuma, možemo da očekujemo. Da se država Srbija konačno vrati otadžbini Srbiji i njenim vrednostima.
Ambasador u penziji