Život u šaci soli

02. 09. 2007. 19:10

(Карикатура Драган Стојановић)

U okviru 42. filmskih susreta u Nišu, dramskoj umetnici Miri Stupici uručena je nagrada "Pavle Vuisić" koju Udruženje filmskih glumaca Srbije dodeljuje za izuzetan doprinos umetnosti glume. Nagradu joj je uručio prošlogodišnji dobitnik Petar Kralj.
– Kad neko radi i živi tako dugo kao ja, skupe se mnoge nagrade, ali i među njima ima razlike, a ova koju sam dobila večeras spada u dve-tri koje mi čine najveću sreću. Znači mi mnogo jer je vezana za čoveka sa velikim ljudskim i glumačkim kapacitetima koji je bio gorostas glume – rekla je Mira Stupica.
Tokom bogate i plodne karijere, Mira Stupica ostvarila je veliki broj pozorišnih uloga i osvojila gotovo sve nagrade za glumu. Na stotine hiljada stranica teksta naučila je napamet. Kada bi i drugi tako vredno radili, zna da kaže Mira Stupica, zemlja bi nam bila puna doktora nauka!

Počelo je sa "Dundom" u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, a otkrovenje joj je bila i poslednja velika uloga u predstavi "Marija se bori sa anđelima" u režiji Ljubomira Draškića u Ateljeu 212.

Pred kamere je Mira Stupica prvi put stala u 28. godini, kao Maša u "Bakonji fra Brnu" 1952. godine. Sledile su Zora u ratnoj drami Gustava Gavrina "Bila sam jača", pa Ančka u "Jara gospoda" Bojana Stupice, Ajkuna u "Hanki" Slavka Vorkapića... Scena iz ovog filma iz 1955. u kojoj se ona pojavljuje u šalvarama i košulji, dok reflektori u kontralihtu otkrivaju da je ispod tanke odeće naga, bila je prva značajna erotična scena u domaćem filmu...

Snimila je oko trideset igranih filmova negde do početka osamdesetih godina, igrala je dosta i na TV (srećom, Minja Dedić je zabeležio kao TV film i njenu čuvenu rolu Petrunjele u "Dundu Maroju"), ali, iako je dobila sve moguće pozorišne nagrade stare Jugoslavije, filmske su je mimoišle. Zbog toga je "Pavle Vuisić", iako s mnogo zakašnjenja, bar delimično ispravio ranije nepravde...

Autobiografska knjiga sećanja "Šaka soli" govori o njenom bogatom životu bez ulepšavanja. To nije knjiga o pozorištu, u njoj je htela da predstavi sebe. Pozorišta, razume se, ima u toj knjizi, ono se u životu Mire Stupice ne može zaobići, ali nije htela da čitaoca zamara silnim podacima o ulogama koje je odigrala. U tu knjigu smestila je Mira ceo svoj život. Tačnije, sve što je o njemu htela da kaže: o detinjstvu, o mladosti, o svom prvom mužu, glumcu Mavidu Popoviću, o svom trećem mužu, političaru Cvijetinu Mijatoviću, o prijateljima, o svetskim velikanima iz politike i kulture, o svojoj ćerki Mini i unuci Mii, o svojim ulogama, o svom mlađem bratu, glumcu Bori Todoroviću, o Sartru, Krleži, Andriću, Brozu... Najveći deo knjige glumica je posvetila Bojanu Stupici i čudesnoj ljubavi koja ih je spajala.

"Moj život vezan je i po ženskoj i po profesionalnoj liniji za Bojana Stupicu. On je zaista bio čudo od muža, od čoveka, od ljubavnika, od prijatelja, od životnog drugara. O njemu kao umetniku da i ne govorim. Ja sam imala, eto, tu sreću. Bojan je bio muškarac iz ženskih snova. Zgrabio me je i postavio visoko iznad sebe. Do zvezda. Sve je bilo podređeno meni. Pa, zamislite samo kada vam jedan takav čovek kaže da ste vi nagrada za njegov rad. Kad vam kaže: ’Stvarajući tebe, otkrivao sam sebe’. Retko ko to doživi."

Iako je slava opojna, Mira Stupica je znala da je kroti. "Slava je opojna dok je stičeš, a kada je stekneš postaje opasna. Polako te pretvara u zavisnika koji gubi realnost životnog prostora i svoje mesto i važnost u njemu, slava je prevrtljiva i nestalna... Tokom života, Mira Stupica ipak je, kako voli da kaže, uvek bila samo Mira Todorović. "Čvrsta, jaka, uporna da izdržim, znala sam oduvek šta gubim šta dobijam (umela sam i da gubim!)..."

Borka Trebješanin