Do medalje i slave – 40 minuta

11. 09. 2014. 22:00

Најискуснији уз Крстића и Теодосића: Марковић и Бјелица (Фото М. Стојаковић)

Od našeg specijalnog izveštača

Madrid.- Srbija je na impozantan način došla do polufinala Svetskog kupa u Španiji. Ne pamtimo kada je neka selekcija, izuzimajući američke „drim timove“ u osmini finala i četvrtfinalu napravila koš razliku 50 i to protiv izuzetno jakih, čak favorizovanih protivnika. Posle svih nedaća u pripremama, otkaza, povreda i rezultata u Granadi, plasman među četiri najbolje selekcije na svetu, vredan je poštovanja, ali  i šanse da se ode i korak dalje. Od 2002, nismo osvojili medalju na „mundobasketu“, ali ni igrali lepšu košarku. Pobeda protiv Francuza dala bi mogućnost našim momcima da osvojeno srebro u nedelju trampe za zlato, verovatno protiv Amerikanaca. Ali, o tome nema smisla u ovom trenutku ni maštati.

Po dolasku na eliminacione borbe u Madrid, Srbija je pokazala sasvim drugo lice. Kao da je nešto „kliknulo“, otvorila se igra iz bajke, kakvu smo gledali u vreme generacije selektora Đorđevića i kasnije koju je predvodio potpredsednik KSS Dejan Bodiroga. U čemu je tajna, potražili smo odgovor od dvojice najiskusnijih reprezentativaca, uz Krstića i Teodosića, Nemanje Bjelice i Stefana Markovića. Iste su „berbe“, rođeni 1988, a Marković ima jedno veliko takmičenje više, „mundobasket“ mu je šesto. Debitovao je 2007 na EP, kad i Srbija kao država, upravo u Španiji, ali brzo se vratio kući. Bjelica je dve godine kasnije u Poljskoj bio bolje sreće. Posrebrio se, a u medalju je utisnuo pečat najboljeg skakača reprezentacije.

- Igrali smo dobro i u Granadi, ali ne u kontinuitetu. Ovde smo pokazali ono što smo trenirali dva meseca, da izgaramo 40 minuta. Velike zasluge pripadaju selektoru. Đorđević je od prvog dana insistirao na timskoj odbrani i brzoj igri, sa što više lakih poena. Učio nas je da nije važno ko i koliko uradi, već zajednički duh i pobeda, bar sa poenom. Učinio je boljim svakog od nas. Bio je vrhunski igrač i njegove sugestije su mi mnogo pomogle da unapredim igru u napadu, što se vidi na terenu, nadam se. Kroz svakodnevne razgovore prihvatali smo njegovo gledanje košarke i rezultat je došao. Naravno, nismo još ništa značajno uradili. Idemo dalje – naglasio je Marković.

Statistički, Bjelica je najkorisniji igrač našeg tima, ali to nije tema ove priče.

- Možda smo i sami malo iznenađeni kako smo odigrali protiv Grčke i Brazila. Valjda smo mi stariji sazreli, a mlađi i novajlije imaju „petlju“ i talenat. U svakoj utakmici poneko košgeterski iskoči, ali su svima ostalima „kolena krvava“. Pa, Kalinić je na plus 30 protiv Brazila ginuo u odbrani i lupao „banane“. Igramo muški, ne predajemo se i ne odustajemo. Sale je uradio veliki posao, ali ne bih mnogo da pričam da ne malerišem, ali voleo bih bolji rezultat nego u Turskoj pre četiri godine...

To znači medalju, što Bjelica nije želeo da izgovori. Prva i najvažnija prilika, Francuska...

- Nadam se da ni jedna ekipa ne može dva puta da nas pobedi na jednom takmičenju. Francuzi su jaki, što su pokazali protiv Španije. Malo je timova koji usred Madrida mogu da istrče na parket pred 15 hiljada njihovih navijača i da odigraju takvu utakmicu. Čvrsto i sa karakterom, ali imamo i mi adute. Nema velike filozofije. Borba i želja vode u finale. Pred nama je 40 minuta do medalje i slave – zaključio je Marković.

Bjelica se uzda u igru u odbrani, kojom su još u prvom poluvrremenu „načeti“ Grci i Brazilci.

- Ne treba menjati ono što dobro funkcioniše, samo prilagoditi protivniku. Iz odbrane dobijamo samopouzdanje u napadu, rezervu ukoliko promašimo neke šuteve ili iz izgrađene akcije. Nadam se najboljem i verujem...