Džez je danas bez strasti

03. 11. 2014. 22:00

(Фо­то basitours.com)

Diskografska industrija je danas praktično nepostojeća. Većina džeza koju čujete na radiju, zapravo nije džez. To je uglađeni džez, bez strasti, pun klišea i služi kao pozadina – britka je ocena jednog od najznačajnijih gitarista današnjice Džona Meklaflina. Ovaj muzički velikan će sa svojim sastavom „The 4th Dimension” nastupiti 6. novembra u Domu sindikata u Beogradu.

Kombinujući džez, fjužn, indijsku muziku i flamenko postao je jedan od najuticajnijih instrumentalista na svetu. Rođen i odrastao u engleskom gradiću Donakster, proslavio se kao deo džez fjužn grupe legendarnog Majlsa Dejvisa. Svirao je i sa „Rolingstonsima”, Karlosom Santanom, Vejnom Šorterom, Pakom de Lusijom, Alom di Meolom...

Početkom sedamdesetih formirao je „Mahavišnu orkestar” i mnogi upravo taj period smatraju njegovim umetničkim vrhuncem. U njegovoj biografiji ostaje zabeleženo da je sarađivao sa Losanđeleskom filharmonijom, da je napisao muziku za balet „Thieves and Poets”, da je 1986. igrao u filmu „Round Midnight”, objavio više od 40 albuma…

Nedavno je objavio novi, lajv album „The Boston Record”, a pred novo druženje sa beogradskom publikom, seća se za „Politiku” i prethodnih muzičkih pohoda na srpsku prestonicu:

– Još 1976. prvi put mi se ukazala prilika da sviram u Beogradu. Uvek je publika bila sjajna i ljudi divni.

Poslednji studijski album „Now Here This” podsetnik je da moramo da cenimo trenutak u kome živimo. Šta je sa prošlošću i budućnošću?

Ovaj trenutak je jedini koji ćemo ikad imati. Zato treba živeti sad. Prošlost je dragocena u smislu da imamo iskustva i sećanja koja nam pomažu da prilagodimo naše ponašanje i da postanemo svesniji ko smo i šta činimo u životu. A budućnost ne postoji sem u našoj mašti. Ponekad stvaramo sebi probleme anticipirajući nešto u budućnosti, a kada se to desi, razočaramo se. Možemo samo da očekujemo da damo najbolje od sebe i tada nema razočaranja.

Džon Koltrejn je bio ključna ličnost za vaš muzički razvoj. Ima li još umetnika koji su uticali na vašu muziku i život?

Koltrejn je tu prvi, ne samo zbog toga što je izvršio ogroman uticaj na muziku, već i zato što je u džez uneo duhovnu dimenziju. Majls Dejvis je promenio mnogo toga u mom životu pre Koltrejna. Jer, on je postao moj guru kada sam imao samo 15 godina. Mnogo je ljudi koji su uticali na mene, od indijskih i flamenko muzičara do Bila Evansa. Srećan sam što sam svirao sa najvećim umetnicima zapada, ali i najznačajnijim umetnicima iz Indije. Blažen sam zbog tih iskustava.

Ostvario se vaš san da svirate pred dalaj-lamom?

Da, pre osam godina. Bilo je to u Belgiji, i imao sam čast da sviram pola sata. Posle svirke, dalaj-lama je došao da popriča sa nama i da nas blagosilja, što je bio veoma značajan momenat u mom životu. Nema mnogo takvih ličnosti u svetu.

Iako Englez, živeli ste jedno vreme u SAD, a skrasili ste se u Monaku. Šta vas je toliko privuklo toj državi da je zovete domom?

Oduvek sam bio frankofil, jer su moja starija braća učila francuski od treće godine. Iako Monako nije Francuska, okružen je njome. Pre 18 godina zasnovao sam porodicu tamo. I shvatio sam da su škole vrlo dobre, da je to sjajno okruženje za decu, i mirno.

Da li će obožavaoci dosanjati ponovno okupljanje „Mahavišnu orkestra”?
Veoma mi je žao, ali to se neće desiti.

Mnoge vaše kolege, kritičari i obožavaoci smatraju vas jednim od najboljih živih gitarista. Koja je vaša „presuda”?

Sve to hrani moj ego, iako sam vrlo svestan svoje nesposobnosti i neznanja. Ali, svi mi volimo da budemo voljeni…

Šta vas u 72. godini i dalje motiviše da izađete na scenu?

Pre dvadesetak godina, sanjao sam da sam u poseti bratu u Australiji. I u tom snu, muzika mi se „prikazala” kao prelepa dama. I dok sam još ležao u krevetu i sanjao „ona” mi je šapnula na uvo: „Volim te”. Bilo je to neverovatno dragoceno iskustvo, jer „ona zna” da sam je voleo od pete godine i da ću je voleti zauvek.

Jelena Koprivica

----------------------------------

Instrumenti su kao ljudi

Iako mnoge vaše kolege čuvaju svoje gitare kao blago, vi ste sve samo ne kolekcionar instrumenata. Zašto?

Instrumenti su kao ljudi. Ne možete zaključati ljude i očekivati da budu zdravi. Isto je i sa instrumentima. Potrebno je da ih dodirnete, da svirate na njima, da „puste zvuk”. To je svrha njihovog postojanja i zato sam tokom godina poklonio mnogo gitara.