Da li pesništvo umire

13. 11. 2014. 18:02

Петар Пајић (Фото Т. Јањић)

Kada je pravio izbor pesama Petru Pajiću pružilo se više mogućnosti kako da knjigu komponuje. Pitao se da li da pesme složi po hronološkom redu, onako kako su nastajale, da li da ih grupiše po temama koje se prepliću u svakoj knjizi, ili, možda, da ih složi po ritmu, da odvoji pesme koje su rimovane od onih pisanih u slobodnom stihu? Međutim, tako komponovana knjiga predstavljala bi više celina, odvojenih jednih od drugih, i ne bi imala celovitost. Odlučio se da knjigu komponuje tako što će imati nekoliko ciklusa, a u svakom ciklusu pesme na razne teme, koje se šire kao koncentrični krugovi, od najpoznatijih, do pesama koje se prvi put štampaju.

Takva kompozicija čini da knjiga, jednostavno nazvana „Izabrane pesme”, koju je objavila „Srpska književna zadruga”, u „Kolu”, predstavlja istovremeno i izbor i novu knjigu. Novo svetlo na njegove pesme bacio je i uvaženi profesor Radivoje Mikić, autor predgovora, koji je, kaže pesnik, i njemu samom „pomogao da otkrije šta je hteo da kaže”. Na predstavljanju knjige u „Srpskoj književnoj zadruzi” govorili su Radivoje Mikić, Dragan Lakićević i autor, a Pajićeve stihove kazivao je Srba Milin.

Mada je, na početku svog književnog delovanja, pripadao grupi neosimbolista, čiji je predvodnik bio Branko Miljković, Petar Pajić, ističe Mikić, tipičan je primer pesnika koji, prihvatajući jedan nedovoljno konkretizovan književni program, ostaje privržen sopstvenim poetičkim načelima koja, iako doživljavaju krupne promene, nikada ne bivaju izmenjena toliko da se ne bi moglo govoriti o nekoj vrsti kontinuiteta između onoga što je Petar Pajić pisao pedesetih godina prošlog veka i onoga što piše danas.

A kada je reč o poetičkim stavovima Petra Pajića, dodaje Mikić, može se reći da oni ni na koji način nisu čvršće povezani sa bilo kojim jasno uobličenim književnim programom. Sabravši u knjizi „Petak u Jerusalimu” svoje tekstove u kojima je reč o poeziji, Pajić je, više od svega, želeo da pokaže ono što je, na najopštijem planu, karakteristično i za još neke neosimboliste – duboko poverenje u pesničku reč. Naime, oštro se suprotstavljajući onima koji su danas spremi da „kažu da pesništvo nestaje”, Pajić, uz intonaciju, koja je, nema sumnje, izabrana da i sama za sebe bude poruka, pita: „Možemo li se tako lako pomiriti sa činjenicom da pesništvo staro koliko i reč, a reč koliko i Bog, počinje da umire?”

Kao što priliči knjigama iz „Kola”, pogotovo onima koje predstavljaju izbore iz ukupnih opusa pojedinih pisaca, naglašava Dragan Lakićević, prof. Radivoje Mikić pristupio je poeziji Petra Pajića svestrano. O Pajiću Mikić piše iz književnoistorijskog i iz analitičkog ugla. Kritičar koji podrobnije osvetljava pesničko delo Petra Pajića mora započeti Pajićevim pripadanjem nekadašnjem pokretu neosimbolizma, koji je obeležio ne samo ranog Pajića, nego i recepciju Pajićeve poezije tokom nekoliko decenija.

Od simboličkih značenja, razmatrajući Pajićevu izabranu poeziju, Radivoje Mikić izdvaja i tumači tematsko-motivske ravni, kao što su motiv prolaznosti, porodični motivi, ljubavni motivi, rodoljubivi (istorijsko-politički i satirični motivi). Iz svake motivske oblasti Mikić izdvaja i analizira po nekoliko karakterističnih pesama. Mikića više zanima sadržaj i fenomen, nego oblik pesme. Sadržaj određuje žanr, dominantnu emotivnost, značenjske ravni.

U najboljim knjigama „Kola”, zaključuje Lakićević, nalaze se često po dve knjige: jedna osnovnog pisca, druga tumača, pisca predgovora. I ova knjiga ima dva autora – Pajića i Mikića.