Zašto tuku decu? Može im se
Dobro je što je u našem društvu nedopustiva i kažnjiva diskriminacija po nacionalnoj, verskoj ili kakvoj drugoj osnovi ili što je nedopustivo nasilje nad ženama (najčešće spominjano kao nasilje u porodici), bez obzira na to što još uvek ima onih koji se tome opiru. Stoga, kao što nije legitimno zagovarati u medijima nasilje nad ženama, nasilje nad, npr. Eskimima, isto tako nije legitimno ni zagovarati nasilje nad decom, jer promovisati batinu kao vaspitno sredstvo i zagovarati neophodnost telesnog kažnjavanja dece jeste podrška nasilju.
Stavovi da je neophodno decu telesno kažnjavati, da deca koja nisu dobijala batine postaju svirepe i agresivne odrasle osobe i da je telesno kažnjavanje dužnost roditelja jesu duboko pogrešni, problematični i štetni, a posledice njihovog zagovaranja su po decu i društvo teške.
„Argumenti” za zastupanje prava na telesno kažnjavanje dece su vrlo tanki. Nisu samo deca ta koja su sklona rizičnom, iracionalnom i „bezobraznom” ponašanju, već to čine i odrasli. Trebalo bi, valjda, za sve one koji nisu dobijali batine kao deca, ili jesu, ali nedovoljno, pa sada voze pijani, lažu šefove, guraju druge u autobusu, psuju vlast... uvesti telesno kažnjavanje. Ili možda postoji starosna granica do koje je batina delotvorna, a koju nauka ne poznaje. Tako je možda telesno kažnjavanje poželjno do treće, možda šesnaeste ili do dvadeset pete godine? Biće ipak da je razlog zašto odrasli olako tuku decu, a kažnjavaju tuču odraslih, jednostavan – može im se. Podsetimo se da je postojalo i doba kada su pojedini odrasli imali legalno pravo da fizički kažnjavaju i odrasle koji su neposlušni. Tada im se to – moglo. Na sreću, istorija prosvećivanja počiva na razumevanju prava i sloboda drugih. A ti drugi nisu samo odrasli.
Mnogo je pisanih tragova koji svedoče o društvima koja su se brutalno odnosila prema deci, a da je to tada izgledalo opšteprihvatljivo. Što dalje budemo išli u istoriju, pronaći ćemo sve brojnije i sve teže oblike fizičkog kažnjavanja, naročito društveno i fizički slabih. Ali nije to ono što je čovečanstvu omogućilo razvoj i uzdizanje duha, već upravo odustajanje od toga da decu doživljava kao objekte i, umesto toga, da pokuša da ih razume.
Teza da je fizičko kažnjavanje svojstveno našim roditeljima i da je ono u „tradiciji vaspitanja” te da se bez toga roditeljima oduzima autoritet i mogućnost uticaja je, takođe, pogrešna. Ne tako davno vrlo svojstveno našoj kulturi i ovdašnjoj tradiciji bilo je i vaspitno fizičko kažnjavanje žena, neposlušnih supruga i domaćica. Pošto se često kao argumenti koriste „narodne mudrosti”, evo još jedne: „Na psa zama’ni, ženu udari”. Znamo da ima onih koji su privrženi ovim idejama, ali je važno razumeti koliko je takav stav sramotan i nedopustiv.
Roditeljska je velika briga to šta je najbolji način vaspitanja dece danas. Međutim, postoji velika razlika između onoga što je, s jedne strane, traženje dobrog vaspitnog modela i podučavanje roditeljstvu, i s druge strane, zagovaranje i podsticanje na telesno kažnjavanje. Ono što decu podučava agresiji nije „nenasilje” („Kad nenasilje rađa nasilje”, „Politika”, 15. 11), već permisivnost, odnosno popustljivost roditelja prema neprihvatljivom ponašanju deteta. Za taj problem dovoljan je ozbiljan ukor uz obaveznu doslednost u stavu roditelja i uz obavezno pozitivno usmerenje. Ako je potrebno i uz pretnju kaznom (ali ne fizičkom), npr. skratiti detetu vreme za video-igre. Moguće je i neophodno je humanizovati odnos prema deci!
Direktor Škole bez nasilja