Rusko-tursko razumevanje
Dok se mnogi vatreni navijači u Srbiji, sa nepristojnom dozom sladostrašća, utrkuju ko će „Južnom toku” napisati što pompezniji epitaf, a među Srbima love vešticu i spremaju lomaču zbog njegove obustave, pažnji javnosti izmiču najvažniji aspekti velike igre. Ruski predsednik iskoristio je priliku da 1. decembra, u Ankari, rame uz rame s turskim kolegom, svetu obznani potpisivanje memoranduma o razumevanju kojim je predviđena izgradnja gasovoda koji će ruski gas dovesti na samu granicu Grčke i Turske. Ako u obzir uzmemo i to da će, već u maju iduće godine, ruski „Rosatom” započeti izgradnju prve nuklearne elektrane u Turskoj – posao vredan 20 milijardi dolara, možemo da zaključimo da su Vladimir Putin i Redžep Erdogan odlučili da okrenu novu stranicu. Takav okret može da ima i te kakve posledice po raspored snaga na koji smo navikli na međunarodnoj pozornici.
„Velika igra”, kako su krajem 19. veka nazivali hladni rat Rusije i njenih zapadnih suparnika, oduvek se vodila za moreuze Bosfor i Dardanele, koji spajaju Crno more i Sredozemlje, i Rusiju izvode na topla mora. Svaki u svoje vreme, Bizmark i Dizraeli, Lojd Džordž i Žorž Klemanso, Čerčil i Ruzvelt, imali su za cilj da Rusiju istisnu sa prostora današnje Turske. Balkanski narodi i jednoj i drugoj strani služili su uglavnom kao topovsko meso, u najboljem slučaju kao moneta za potkusurivanje.
I sama najava rusko-turskog približavanja stavova o spornim pitanjima predstavlja geopolitički zemljotres. Rečima da nova Turska „više nije zemlja koja sa zabrinutošću čeka odluke koje će veliki doneti o njenoj sudbini”, sadašnji premijer i ideolog „Strategijske dubine”, Ahmet Davutoglu, potvrdio je ono od čega već nekoliko godina zaziru zapadni saveznici. U kontekstu aktuelne međunarodne konjunkture, na prvom mestu posrnulog Arapskog proleća i ukrajinske krize, jasno je da bi eventualno rusko-tursko savezništvo prevashodno bilo upereno protiv Amerike i Nemačke.
Ruske porive da Tursku preotme ili je što više odvuče od savezništva sa SAD i EU, ne treba posebno objašnjavati. Turski motivi, sa druge strane, ne nalaze se jedino u potrebi Ankare da trajno obezbedi energetsku stabilnost. Iako NATO saveznica SAD, Ankara je na Bliskom istoku ostala bez podrške Vašingtona u gotovo svakoj pojedinačnoj krizi izazvanoj Arapskim prolećem. Turska je u Siriji, u nastojanju da obori režim Bašara el Asada, ostavljena na cedilu od zapadnih saveznika. U Egiptu se, u odnosu na vojni puč koji je sa vlasti svrgao demokratski izabranog predsednika ideološki bliskog Erdoganu, zvanična Ankara našla na dijametralno suprotnim pozicijama sa Amerikom. Kada je reč o palestinskom pitanju i državi Izrael, Ankara i Vašington razišli su se još maja 2010, posle tragičnog slučaja „Mavi Marmara”, kada je u intervenciji izraelskih komandosa poginulo devetoro Turaka.
U unutrašnjoj politici, najveća opasnost za vlast Erdogana i njegove AK partije pretila je od Fetulaha Gulena i tajnovitog Hizmeta. „Paralelne strukture”, kako pensilvanijskog imama i njegov pokret naziva turski predsednik, izazvale su prošlog decembra političku krizu koja je, u poslednjih dvanaest godina, najozbiljnije uzdrmala Erdogana i njegov režim. Sa utočištem u SAD, Gulen je otvoreno zagovarao ideje koje su se više podudarale sa interesima Vašingtona nego sa interesima vlade u Ankari. Američka podrška Kurdima u Iraku i Siriji ne prestaje da izaziva nelagodu kod turskog establišmenta.
Nemačka, koja u NATO savezu igra marginalnu ulogu, preuzevši vođstvo u Evropskoj uniji postala je glavni takmac Ankare za uticaj na Balkanu. EU u kojoj za Tursku, sve je izvesnije, neće biti mesta, u prvim godinama Erdoganove vladavine bila je poželjan saveznik u slamanju uticaja sekularnih uporišta na čelu sa turskom armijom. Iako je kandidat za punopravno članstvo u uniji još od 1999, sa kojom je pristupne pregovore započela 2005. godine, Turska se potpisujući memorandum o razumevanju sa Moskvom očigledno nije obazirala na briselska pravila zbog kojih su druge zemlje, istog ili višeg statusa integracija sa EU, oklevale u pogledu „Južnog toka”. Činjenica da se zvanični Brisel nije oglasio da, sa aspekta acqui communautaire, ospori rusko-turski gasni dogovor, najbolje govori u prilog da ni EU ozbiljno ne računa sa turskim članstvom.
Ako ništa drugo, Erdogan je Putinu pružio zadovoljstvo da neprijatno iznenadi svoje zapadne suparnike. U sklopu dosadašnje neutralnosti u konfrontaciji Rusije sa Zapadom, čiji je neposredan povod kriza u Ukrajini, Turska Moskvi nije uvela sankcije, što je čini jedinom članicom NATO-a koja to nije uradila. S druge strane, pozicije Zapada na Bliskom istoku, regionu u kome, najblaže rečeno, nikako ne uspeva da osvoji „srca i duše” većine stanovništva, ozbiljno bi bile poljuljane gubitkom pouzdanog saveznika kakav je prethodnih 60 godina bila Ankara. Iako do guše prezasićena neprestanim lekcijama sa Zapada u pogledu ljudskih i manjinskih prava, slobode štampe i nezavisnosti pravosuđa, Turskoj nikada nisu uvedene sankcije zbog okupacije Kipra. Ankara se, upravo iz tog razloga, neće odricati formalnog članstva u NATO, niti prva odustati od statusa večitog kandidata za punopravno članstvo u EU.
Na Balkanu, večitom pretpolju „Velike igre”, različito se gleda na njen tok, „Južni” i bilo koji drugi. Jednim očima posmatraju ga punopravne članice EU i NATO, drugim oni koji to nisu. U borbi za balkanska srca i duše, Moskva i Ankara, svaka za sebe, računaju na braću po krvi i veri, Srbe i Bošnjake. Pitanje je da li i koliko balkanska braća mogu da računaju na njih. Ili bilo koga drugog. A da vatreno navijaju, za ili protiv, i znaju i umeju.
Ambasador Srbije u Turskoj 2010–2013.