Pozorište koje menja svet

28. 12. 2014. 22:00

Сцена из представе „Ибзенов Непријатељ народа као Брехтов поучни комад” (Фото Срђан Вељовић)

Nedavno su na takozvanim nezavisnim beogradskim scenama izvedene dve pozorišne premijere, „Dogvil” i „Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad”. One su međusobno bliske zbog izrazitog društvenog bunta koji nose, protesta protiv katastrofalne društveno-političke situacije u današnjoj Srbiji, ali i postavljanju pitanja smisla pozorišta u takvim okolnostima.

Predstavu „Dogvil” reditelja Kokana Mladenovića, nastalu prema filmu i tekstu Larsa fon Trira, čine dve linije, isprepletano igranje scena iz Trirovog „Dogvila” i izvođenje video-muzičkih komentara, prizora iz stvarnosti našeg sunovrata (producent Ivan Lalić, Mikser haus). Radnju „Dogvila” fragmentarno predstavljaju glumci Branislav Trifunović, Milica Majstorović i Tamara Aleksić. Ovo su slabiji delovi predstave, zbog preovlađujuće, mlitave igre glumaca. Značajnije je i uzbudljivije izvođenje songova-komentara, praćeno dokumentarnim video-snimcima i fotografijama iz našeg javnog života.

Muziku uživo stvara elektro-rok grupa „Vrum” i glumci (autor muzike Marko Grubić, autor tekstova songova Kokan Mladenović). Ovde se iz petnih žila vrišti protiv ovdašnjeg uništavanja kulture, diskriminacije manjina, nasilja u porodici, tvrdoglave samoizolacije. Predstava „Dogvil” je scenski čin krupne društvene važnosti, krik sa margina i odraz neuništive potrebe umetnika da se opiru razjedajućoj učmalosti i dokrajčavanju preostalih živih organa društva.

Gledaoci „Dogvila” okružuju ogoljeni prostor igre, što je slučaj i u predstavi Zlatka Pakovića, „Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad”, premijerno izvedenoj u Centru za kulturnu dekontaminaciju. U obe predstave je sproveden i blizak dramaturški princip – polaženje od poznatih tekstova i umetanje dokumentarnih scena. U Pakovićevoj predstavi je taj postupak mnogo složeniji. Dok je autorima „Dogvila” najvažnija energija izvođenja, protest kroz fizički izraz, sirov i čulan, Paković je usmeren na teoretski čvrsto utemeljen otpor, mada je i u njegovoj predstavi važno mesto songova koji se, takođe, uživo izvode (kompozitor Božidar Obradinović).

Pakovićevo delo je ostvareno u maniru predavanja-performansa, ali za razliku od predstava iz tog žanra koje smo, na primer, videli na poslednjem Bitefu, ovde se izlivaju prilične količine stvarnog društveno-političkog angažmana, savremenosti i značenjske izazovnosti. Polazeći od bliskosti Ibzena i Brehta, po pitanju stvaranja kritičkog, političkog pozorišta, koje preispituje ono što se u društvu nameće kao neupitno i „razotkriva neznanje znanja, u temeljima naše civilizacije”, autor dosledno zastupa ideju o neophodnosti angažovanog pozorišta. Uvezujući songove sa igranim scenama iz Ibzenovog „Neprijatelja naroda”, ali i sa prizorima koji imaju dokumentarističku osnovu u našem političkom i društvenom životu, izvođači Igor Filipović, Vladislava Đorđević, Jelena Ilić, Božidar Obradinović i Paković, stvorili su snažno angažovan teatar. Njegova svrha je učenje gledalaca kako da otkriju i dokažu (skrivenu) istinu u društvu, ali i da nas osveste o neophodnosti borbe za ličnu slobodu, jer smo bez slobode ništa.

Nadovezujući se na ideje Ibzena i Brehta koji su oštro kritikovali kapitalizam, izvođači potresno prikazuju posledice sprovođenja kapitalizma u današnjoj Srbiji, u dokumentarističkoj sceni „Proleterska revija”. Glumci tu bolno predstavljaju žrtve tranzicije, ljude koji su činili srednju klasu u vremenu jugoslovenskog socijalizma, Stanomira, Slavicu, Bobana, Olgu, Sanjina, a danas su osuđeni da kopaju po kontejnerima i da prodaju pohabanu robu po smrdljivim buvljacima. Nalik Frljićevim društvenim predstavama, gde aktivnosti umetnika izlaze iz okvira same scene, ugrađujući se direktno i u društveno tkivo, na primer u predstavi „Izbrisani”, i Paković je ovde humanistički uplivao u stvarnost, otkupljujući od navedenih odbačenih i unezverenih ljudi stvari za novac koji im je, makar i malo, pružio konkretnu pomoć.

Pozorište ovde vraća humanost na društvenu scenu, onu koju je zverski kapitalizam proterao. Ljude spasavaju male ljubaznosti, svet se menja sitnim koracima.