Decembarski nesporazumi

31. 12. 2014. 08:15

Tek sada, na kraju godine, shvatio sam da nije sve tako kako izgleda na prvi pogled. Još od januara ove godine. Čini se da je našem kancelaru stalo do sebe i svoje partije, ali ne. Njemu je stalo do Srbije, do građana, koje je, kao Robin od Lokslija, oslobodio onih žutih razbojnika iz srpskog Notingema. Voli on sve građane, čak i one „žute”, koji su tu boju dobili po tamnicama ove slobodne zemlje.

Kažu zlobnici da ima cenzure u medijima. Gde? Pa, ja ne vidim ni medije, sa časnim izuzecima. Svako ima pravo da kaže šta hoće, doduše, u krugu svoje porodice. Ono što se naziva medijima je žuta štampa. To je jedino žutilo koje je dozvoljeno. Vlada neograničena sloboda, svaki novinar ima pravo da izveštava o silikonima estradnih zvezda i njihovim razvodima. Pa, gde ćeš veću slobodu!?

Skupština je mesto slobodne reči. Ako ti dozvoli Bečić i ne izbeči se na tebe. On potpuno slobodno i časno čuva lik premijera i to niko u ovoj zemlji ne može da mu zabrani. Kao ni Babiću i ostaloj većini nad većinama. Dakle, slobodna reč u parlamentu je svetinja, jer i stoka je svetinja. Doduše u Indiji, ali i za ovu zemlju Srbin često kaže: „O, zemljo Indijo!”

Ne čini mi se da su ministri poslušnici. Oni jednostavno vole svog prvog ministra i spremni su da za njega skaču u vatru i vodu. Mada vatre nije bilo kao vode. Nije to nikakav poltronizam, to se radi čista srca i pošteno. Pa čak i onaj Vulin, desna ruka levice, koja je tvrdila da je religija opijum za narod, sada se krsti i ljubi ruku patrijarhu. Tako je i Savle, kad je postao Pavle.

Čini se da prva dama troši mnogo. Neka, sve je to njen Toma zaradio pekući se na tihoj vatri funkcije. A malo i uz kazan. Šta bi rekla supruga sultana od Bruneja da čuje kako naša prva dama krpi kraj s krajem. Pao bi nam ugled u svetu, ugled koji smo mukotrpno gradili, zajedno sa braćom Arapima.

Preteruje se kad se kaže da je izvršen genocid nad penzionerima. I oni moraju da menjaju svest. Čak i dok su na infuziji. Da shvate da će kroz nekoliko decenija i oni bolje živeti. Zato im vlada želi da im penzionerski dani što brže proteknu.

Neki strani analitičari tvrde kako naša vlada juri prema Briselgtonu, a narod srlja prema Moskvi. I to nije tačno: u Briselgton se ide sporo, studiozno, kroz lavirint poglavlja, a narod ko narod, srlja na sve strane. I to decenijama. Ma, još od Velikog rata, u kojem smo sve bliže porazu. Od svih učesnika, tadašnji neprijatelji su nam sada najbolji prijatelji.

Dakle, ništa nije onako kako izgleda. Pitanje je i da li je ovo u šta ulazimo uopšte nova godina!? U Austriji je tek 1914, u Hrvatskoj 1941, u Rusiji 1917, u Crnoj Gori 2006...u Srbiji je, čini se, 1389.

Pa, onda (pre)živeli!