Porobljavanje dugom
Iako je Suzan Vudvord u svojoj knjizi „Balkanska tragedija’’ još 1995. ustanovila da je MMF jedan od glavnih krivaca za raspad Jugoslavije i početak građanskog rata, danas je ta interpretacija zdušno potisnuta u stranu. Pa i u kontekstu aktuelne grčke dužničke krize, čovek može nešto načuti o tome samo sa margina – a graniči se s nemogućim da to pomene iko od uticajnijih evropskih ili američkih vlastodržaca.
U centru medijske pažnje danas je nova grčka vlast, čiji je prioritet da raskine s politikom štednje i privatizacije nametnutom od strane MMF-a i evropskih institucija. Siriza se bori protiv „kosovizacije Grčke”, protiv pretvaranja Grčke u protektorat pod evropskim namesništvom, u kojem bi, kao na Kosovu, vladala opšta beda – piše Janis Varufakis, novi ministar finansija. I Pol Krugman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, nada se da će Siriza uspeti da spase svoju domovinu od noćne more u koju su je prognale međunarodne finansijske i političke institucije.
Otpis dugova, koji Siriza traži od međunarodnih kreditora, kao pravno-politička mera postoji od pamtiveka, podseća nas antropolog Dejvid Greber, autor čuvene knjige „Dug”. Poznavaoci helenske kulture dobro se sećaju imena grčkog pesnika i zakonodavca Solona. On je još u 6. veku pre nove ere ukinuo dužničke obaveze seljaka, zbog čijeg se neispunjavanja padalo u dužničko ropstvo, tj. stavio je van zakona mogućnost da insolventni atinski kmetovi budu prodani u roblje radi namirivanja imućnijih sugrađana – poverilaca. Taj Solonov reformistički potez – otpis dugova – postavio je neke od bitnijih temelja društva koje danas poznajemo kao kolevku demokratije i civilizacije. I samoj Nemačkoj upravo je otpis duga iz 1953. omogućio da postane jedna od ekonomski najrazvijenijih zemalja sveta.
Ali, priroda duga je pogrešno shvaćena, smatra Krugman, i to je uzrok potpuno pogrešne politike koju Evropa nameće Grčkoj. Iako imamo globalnu štednju bez presedana, ta politika stezanja kaiša samo je napravila još veću štetu. Zvaničnici EU i MMF-a apeluju na Grke da se odgovorno ponašaju, dok je njihova sopstvena politika obična ekonomska farsa, zasnovana na nerazumnom uverenju da oštre mere štednje nemaju nikakav negativan efekat na privredni rast i zaposlenost. I Nemačka je, kao i druge centralnoevropske zemlje, shodno tome počela da troši manje. Ali, to smanjenje potrošnje, koje od Evrope pravi štedljivu švapsku domaćicu, usporilo je privredu i ekonomski rast – pa je smanjenje duga postalo u još većoj meri nemoguća misija. Dug može biti pretnja finansijskoj stabilnosti, ali stanje se sigurno neće popraviti ako mere preduzete u cilju njegovog smanjenja guraju ekonomiju u deflaciju i depresiju. Situacija se tako samo dodatno pogoršava.
Prvi potez novog grčkog premijera – polaganje cveća na mesto gde su nemačke okupacione trupe streljale više desetina grčkih levičara 1944. – možemo razumeti i kao gest kojim pokazuje da je svestan istorijata represije za kojom bi vlast posezala svaki put kad su bili ugroženi interesi krupnog kapitala. Svakako mu je dobro poznat puč kojim je, uz pomoć Sjedinjenih Država, u Čileu zbačen Salvador Aljende, takođe, demokratski izabrani levičarski predsednik. Ukoliko Siriza izgubi bitku, treba se bojati dolaska autoritarnog režima na vlast. To ne bi bio prvi put da krupni kapital na taj način traži spas.Sam termin privatizacija i nastao je da bi se opisale ekonomske mere koje su tridesetih sprovodili nacisti u Nemačkoj. Mnogi promotori neoliberalizma i danas se zaklinju Pinočeom. Levičari se, s druge strane, protive privatizaciji jer se zalažu da kontrola nad privredom i prirodnim bogatstvima pređe u ruke radnika ili lokalnih zajednica. Za Čomskog, i Siriza je antineoliberalna stranka, ali ne i levičarska, jer ne zahteva radničku kontrolu nad privredom. Imajmo to na umu sledeći put kada Vulin, Biljana Srbljanović ili Borko Stefanović opet pokušaju da nam se predstave kao levičari.
Predsednik Pokreta za slobodu