Lažni Samarićani i njihovi obožavaoci
Slušajući sa kakvim ushićenjem govore o stranim preduzetnicima i ulagačima (otmenije zvuči od zbirnog naziva: kapitalisti) stiče se utisak da srpske vlasti (i ove i pređašnje) posluju sa Samarićanima kojima je na umu jedino samilost i milosrđe prema nevoljnima, a ne sopstvena dobit.
Kako iz ovih hvalospeva (koji uveliko prevazilaze zapise jevanđeliste Luke o pradavnim žiteljima Palestine) proizilazi, poslovnim ljudima je za dolazak u Srbiju prevashodni motiv prilika za dobročinstva, a ne za dobru zaradu. To se da zaključiti iz opisa njihovog poslovanja u kome se u prvi plan stavlja koliko će radnika zaposliti, kakve će koristi od toga imati lokalna samouprava i, najzad, sama država, uz nabrajanje svih drugih blagodeti za koje smo, kako se redovno naglašava, „neizmerno zahvalni”.
Vrlo retko, stidljivo se primećuje da oni koji ulažu novac u Srbiju očekuju da će im biti višestruko vraćen. Takođe, da su im nuđene mnoge pogodnosti, među kojima i subvencionisanje radnih mesta koja nameravaju da otvore.
Da i ne govorimo o nadnicama koje su znatno niže nego u matičnim zemljama. Imajući u vidu da u ceni proizvoda značajan udeo ima cena rada, manje izdvajanje za zaposlene uvećava marginu profita, što je samo po sebi već dovoljan razlog za poslovanje u Srbiji.
Niko, naravno, nema protiv toga da oni koji ovde ulažu novac pre svega gledaju svoj interes. Sama priroda kapitala nalaže da se on neprestano uvećava. Ne sme se prenebregnuti ni činjenica da već pomenutim otvaranjem novih radnih mesta ima koristi i država u koju pristižu strana ulaganja. Posebno u vremenu kada se pojam trećeg sveta proširio i na sve države u tranziciji. Širenje liste zemalja koje imaju potrebu za novcem ide na ruku ulagačima koji imaju širi izbor i – zašto to ne reći – ne samo veći pregovarački, već i „ucenjivački” kapacitet.
Privatizacija u Srbiji za takvu tvrdnju nudi obilje primera. Jedan od poslednjih u nizu je slučaj smederevske „Železare”, čije je preuzimanje od strane američke kompanije „Esmark” pompezno najavljeno. Kako se tokom pregovora pokazalo, pomenuta kompanija nije jemčila da će zadržati zatečenu vrednost obrtnih sredstava (među kojima i sirovina u vrednosti od 180 miliona dolara). Nisu, drugim rečima, bili spremni da ponude garancije da kada potroše ili rasprodaju sve što je vredno (što se dešavalo u mnogim drugim slučajevima privatizacije) neće napustiti „Železaru”.
Čak i kada se pojave ispravni partneri koji poštuju preuzete obaveze (postoje na sreću i takvi primeri) još uvek je reč samo o uzajamno korisnom poslovanju zasnovanom na obostranom interesu.
Nema prema tome potrebe da se pišu nova jevanđelja, u kojima će strani investitori biti predstavljeni kao savremeni Samarićani, jer su u najboljem slučaju oni jedino poslovni ljudi koji ulažu novac da bi zaradili, što je, naravno, njihovo legitimno pravo, a u najgorem, samo obični prevaranti koji kao skakavci gde god padnu opustoše tle.
Nismo, najzad, čuli da nam je ponuđen beskamatni kredit ili neka druga pogodnost koja bi makar izdaleka mogla da se opiše kao samarićanski čin. Jedino, kako narod kaže, „goli” interes, koji se razlikuje samo u tome da li se ostvaruje na zakonit ili nezakonit način.
Ne postoji prema tome nikakvo opravdanje za snishodljiv odnos prema stranim ulagačima koji, najzad, sam pojam partnerstva isključuje.
Zbog čega se uprkos svemu takav odnos revnosno neguje? Okreni-obrni, moguća su jedino dva tumačenja. Ili su oni koji obožavaju lažne Samarićane naivni (u šta je teško verovati) ili, pak, sasvim promišljeno i svesno obmanjuju narod predstavljajući ne uvek samilosne vlasnike kapitala kao nekoristoljubive dobročinitelje.
Pisci „najnovijeg zaveta” iz Nemanjine na taj način krivotvore i samo „Jevanđelje po Luki”, jer u njemu milosrđe Samarićana potiče iz ljubavi za ljude, a ne za kapital.
Novinar i pisac