„Crna knjiga" o cenzuri u Srbiji
Марко Лопушина
Navršila su se dva veka otkako su cenzori po Srbiji počeli da „uređuju” srpske knjige i novine. Prva zabranjena knjiga, podseća Marko Lopušina, bila je „Serbie, plačevno”, objavljena na staroslovenskom jeziku. Autor je Miljko Radonjić, beogradski profesor geografije, rođen u takovskom selu Gornji Branetići. Bio je Karađorđev ministar spoljnih poslova od 1810. do 1813. Knjiga je štampana u Veneciji 1815. godine.
Pisana je kao alegorijski dijalog: razgovaraju porobljena mati Srbija i njen jedini sin, ratnik. Mati sinu ostavlja svoje poslednje zaveštanje za slobodu. Radonjić je vešto u taj dijalog uklopio sve diplomatske peripetije i srpske muke sa velesilama, pogotovo sa Rusijom. Knjigu „Serbie, plačevno” Radonjić nije potpisao, jer je izašla u politički najnezgodnije vreme, kad je Rusija, pobednica nad Napoleonom, bila evropska sila broj jedan! Knjiga je sadržala oštru kritiku ruske politike prema Srbiji.
Ilustracija Jugoslava Vlahovića
Novosadski „Prometej”, objavio je knjigu Marka Lopušine (1951), novinara i publiciste, pod naslovom „Crna knjiga” (Cenzura u Srbiji 1945–2015). Ima danas, objašnjava Lopušina, različitih teorija o tome kako je cenzura, ta mrgudna reč i simbol represije nad umom, najednom, 2014. godine, postala oštrica političkog rečnika, na koju su se mnogi posekli. Cenzuru u Srbiji, kao zlo nadvijeno nad slobodom govora i kazivanjem mislećih ljudi, pominjali su ovih dana i predstavnici OEBS-a i EU, u Beogradu i Briselu, ali i srpski narodni poslanici, poverenici za pravdu, opozicionari, novinska udruženja i deo javnosti. Srbija je optužena da sprovodi državnu cenzuru, da gasi elektronske društvene mreže, da smenjuje urednike, hapsi ljude zbog „Fejsbuka”, da hakuje portale i pokušava da sakrije istinu od svog naroda.
„Nema cenzure u Srbiji”, branio se premijer Aleksandar Vučić i tražio izvinjenje zbog neosnovanih optužbi. Ovo se dešavalo u vreme prolećnog potopa i vanrednog stanja koji je zbrisao petinu Srbije, ali i tokom jeseni kada su sa televizijskih ekrana i s radio-talasa nestale emisije „Kažiprst”, „Utisak nedelje”, „Insajder”, „Sarapin problem”… Oboren je portal redakcije „Peščanika”, smenjen je šef deska Srđan Škoro u „Večernjim novostima”, ugašen je sajt „Blica”...
Nijedna reč u politici, dodaje Lopušina, ne zvuči tako mučno, teskobno i ponižavajuće kao cenzura. Stara je više od hiljadu godina. Čuveni Oksfordski rečnik je izvodi iz pojma cenzor, kojim je u staroj Grčkoj označavan sudski čuvar javnog morala. Zvanično se primenjuje otkakoje Gutenberg izmislio štampu, crkva inkviziciju, i otkad je 1485. proradio prvi cenzorski ured.
Po mišljenju dr Nede Todorović, profesora FPN-a i eksperta za medije i komunikologiju, zabrane su opasnost po svako društvo, pa i srpsko, jer vode ukidanju slobode naroda. Cenzura je drugo lice propagande, oblika kontrole informacija koja promoviše odobrenu, zvaničnu verziju istine. U sredinama gde je informisanje ograničeno cenzurom, autocenzurom i propagandom, na ivici smo odumiranja slobodnog društva i građanina kao slobodne jedinke. Lideri su oduvek cenzurisali svako izražavanje koje bi podstaklo podanike da se pobune protiv ustanovljenog poretka, propisujući šta je ispravno, a šta neispravno.
Cenzurisan je prvo javni govor, potom knjige, umetnička dela, pa štampa i radio i televizijske stanice, film. U 21. veku cenzurom se obezbeđuje podobnost svih medija, a posebno elektronskih portala, sajtova i društvenih mreža. Srbiju nisu zaobišli ovi procesi, s tom razlikom što u našoj zemlji odvajkada, pa i danas, postoji običaj da javne ličnosti, pogotovo političari, govore kako cenzure uopšte nema!
U tome i jeste paradoks postojanja i funkcionisanja cenzure u Srbiji. Svi je se odriču, a svi je primenjuju.
Zabrane misli i dela, naglašava Lopušina, najstrožije su bile u Srbiji u vreme ratnog, poratnog i vanrednog stanja. A ona su nam se dešavala 1945, pa 1966, zatim 1980. i onda 1990. i 1999. kao i 2003. i 2014. U vreme komunizma, zabranjene ideje i kazivanja, nazivana su – neprijateljska propaganda. U samoupravljanju je to bila – nepodobna informacija, a danas u demokratiji – nepoželjna istina.
Vladavinu Slobodana Miloševića obeležili su procesi političkog pluralizma i višestranačkog delovanja, ogoljena borba za vlast u kojoj su zabranjivane radio i televizijske stanice, gašene novine, kao javna glasila, a autori i njihova dela, hapšeni i proganjani.
Lopušina pominje i 1998, kada je novim Zakonom o informisanju ukinuto i kažnjeno 36 medija. Tokom 2014. godine, kaže, više od trideset osoba uhapšeno je, privođeno i saslušavano.
----------------------------------
Petnaest godina bez svog potpisa
Na listi zabranjenih ličnosti bili su, na primer, članovi kraljevske porodice Karađorđević, četnici svih pokreta, a posebno sledbenici đenerala Draže Mihailovića, osuđenici sa Golog otoka, partijski disidenti i neposlušni intelektualci, emigranti, umetnici sa svojim viđenjem stvarnosti i kreatori slobodnih formi izražavanja. Tužilaštvo i sud, Partija i policija, čuvari režima, preko zabrana javnog kazivanja i izražavanja, čuvali su Josipa Broza Tita, Jugoslaviju, Savez komunista, JNA, samoupravljanje.
Posle pada „liberala” u Srbiji i maspokreta u Hrvatskoj, uvedena je strahovlada. U Kragujevcu su, kao šund, spaljivali stripove „Alan Ford”. Posle predstave „Kafanica, sudnica, ludnica”, Brana Crnčević je izgubio pravo na autorski i novinarski potpis. Čuveni novinar „Politike”, Aleksandar Nenadović, petnaest godina nije smeo da potpisuje svoje tekstove.
----------------------------------
Napredak u slobodi medija
Istraživanje međunarodne organizacije za zaštitu novinara „Reporteri bez granica” (2013), pokazalo je da je Srbija napredovala po pitanju slobode medija i sada se nalazi na 63. mestu, od ukupno 179 zemalja. Srbija je 2007. završila na 67. mestu. Na ovoj listi medija, BiH je na 68, Albanija na 102, Crna Gora 113, a Makedonija na 116. mestu.