Biste nisu za središte trga
Predložila sam postavljanje spomenika, replike spomenika iz Pariza, na beogradskoj Slaviji, izuzetno zaslužnim ličnostima naše i francuske istorije – kralju Petru Prvom i vojskovođama Živojinu Mišiću i Franšu D’Espereu, kao i narodu i vojnicima, koji su izvojevali veličanstvenu pobedu u Prvom svetskom ratu.
Međutim, Stefan Aleksić naziva ovaj spomenik „nacionalističkim kičem”,a predlog za fontanu na Slaviji „kapitalističkim kičem”, dok je džinovsko poprsje Dimitrija Tucovića na sred trga „slobodarska estetika” i „emancipatorski projekt”, dokazujući tako svoju ideološku zaslepljenost i temeljno nepoznavanje umetnosti, o čemu pretenduje da daje ocene. Izražavajući svoju klasnu ostrašćenost prema spomenicima „monarsima”, zaključuje: „Njihovo rušenje je često progresivnije od njihovog uzdizanja”, čime se opredeljuje za aktuelni uznemirujući model rušenja viševekovnih spomenika kulture.
Sahrana Dimitrija Tucovića usred Beograda je necivilizacijski čin, kao i neprimerena postavka ogromnog poprsja (vajar Stevan Bodnarov)u središte kružnog trga, što je ostalo kao relikt jedne diktature i ideologije koja se nametnula kao osnova državnog uređenja. Dimitrije Tucović (1881–1914) osnivač socijaldemokratske partije, poginuo je u Kolubarskoj bici, a 1949, posle trideset pet godinaod smrti, prenesen je sa groblja u Lazarevcu i sahranjen u središte Slavije, trga koji tada dobija ime Trg Dimitrija Tucovića.
Odlukom Skupštine grada 2004. godine vraća se stari naziv – Trg Slavija i pokreće inicijativa da se Tucovićevi posmrtni ostaci izmeste na Novo groblje u Aleju velikana.
Biste se postavljaju ili ispred građevine, ili u parku, a ne u središtu trga. Poprsje D. Tucovića može se izmestiti ili ispred neke građevine oko trga, ili u park Manjež, pored revolucionara kao što su Radovan Dragović, (sa kojim je sarađivao), Dušan Popović i Kosta Abrašević.
Na veličanstvenom spomeniku čije se postavljanje predlaže na Slaviji, glavna figura jesrpski kralj Petar PrviOslobodilac, dok kralj Jugoslavije Aleksandar Ujedinitelj, koji je poginuo u atentatu u Marselju 1934. sa francuskim ministrom Bartuom, nije prikazan kao figura nego mu je napisana posveta na postolju spomenika.
Spomenik koji je u Parizu podigla Republika Francuska, naš prijatelj i saveznik u ratu, izvanredan je primer poštovanja i savezništva dva naroda u borbi i veličanstvenoj pobediu Prvom svetskom ratu kao i zajedničkom stradanju u atentatu u Marselju. Reč je o velikom umetničkom delu iponavljanje ovog spomenika na Slaviji, bio bi dokaz naše bliskosti i prijateljstva sa Evropom, i najlepšim i najuređenijim gradom na svetu Parizom.
Dr arhitekture