Lament nad neoliberalizmom

21. 03. 2015. 09:15

Nedavno je i na srpskom jeziku objavljena knjiga „Kapital u 21. veku”, čiji je autor Toma Piketi.Knjiga je prvo objavljena (2013) na francuskom, a potom (2014) i na engleskom jeziku i odmah je postala pravi bestseler, te dobila sve pohvale od najpoznatijih savremenih ekonomista, među kojima su i nobelovci Stiglic, Solou i Krugman.

Krugman je u „Njujork tajmsu” objavio kolumnu pod nazivom „Panika zbog Piketija”, u kojoj piše o užasu koji je mnoge zahvatio zbog činjenice da je Piketi argumentovano razrušio mit o tome kako su ogromna bogatstva zasluženo stečena. Krugman podseća da je, istorijski gledano, bilo nekoliko linija odbrane da se ozbiljno raspravlja o problemu ogromnog bogaćenja veoma uskog sloja društva.

Prvo se negiralo da dolazi do sve veće koncentracije dohodaka i bogatstva, pa kada ovi pokušaji nisu krunisani uspehom tvrdi se kako je to opravdano – povećani dohoci na vrhu socijalne piramide su zaslužena nagrada za one koji su preduzimljivi i zato ih treba nazivati stvaraocima radnih mesta. S druge strane, ako je neko siromašan, to je zato što se nije dovoljno trudio.

U nemogućnosti da Piketija argumentovano opovrgnu oponenti idu na njegovu ideološku diskvalifikaciju nazivajući ga (neo)marksistom. Krugman piše da to ne treba da čudi, jer neoliberali optužuju zapristrastnostcrvenojideologiji sve onekojidovode u pitanjebilo kojiaspektdogme o slobodnom tržištu.

Neoliberalizam je ideologija koja se realizuje u interesu bogatih i moćnih. Oni imaju ogromnu finansijsku (i ne samo finansijsku) moć uz pomoć koje oblikuju politički, medijski i (kvazi)naučni prostor. Jedna od neoliberalnih dogmi kaže da snižavanje poreza i odustajanje od progresivnog oporezivanja, te pružanje poreskih povlastica za bogate investitore motiviše privredu i građane da više rade, što podstiče rast ekonomije i dovodi do ubiranja veće mase poreza, te na kraju odgovara svim građanima (bolje školstvo, zdravstvo, bezbednost i slično). Stvarnost pokazuje suprotno – ne dolazi do ubrzanja rasta ekonomije, te se ubire manja masa poreza, pa umesto boljeg imamo sve gore državne službe.

Bogati se ograđuju od ostatka društva – oni žive u elitnim delovima gradova koje umesto obične policije obezbeđuju privatni čuvari i telohranitelji. Umesto javnih parkova, bazena i drugih sportskih objekata, imaju sopstvene ili posećuju luksuzne privatne klubove. Decu ne šalju u državne, nego u privatne elitne škole i na univerzitete. Ne leče se u državnim bolnicama, nego u privatnim klinikama. Ne putuju javnim transportom u prenatrpanim autobusima i metroima itd. Jednom rečju, biti bogat znači imati dovoljno novca da se ne mešaš sa onima koji to nisu.

Milijarder Voren Bafet (2008. najbogatiji čovek sveta – imovina 62 milijarde dolara) u,,Njujork tajmsu”je obelodanio kako je u 2010. godini platio porez po stopi koja je dvostruko niža od stope po kojoj su porez plaćali njegovi zaposleni (on 17,4 odsto, a zaposleni 33–44 odsto na poresku osnovicu). U navedenoj kolumni Bafet piše da njegov šezdesetogodišnji rad sa investitorima opovrgava i tvrdnje da niski porezi za bogate podstiču aktivnije investiranje i otvaranje novih radnih mesta.

Od osamdesetih godina prošlog veka, kada nastupa vreme dominacije neoliberalizma, poreske stope za najrasprostranjenije dohotke građana u SAD su značajno snižene (sa 70 odsto na manje od 40 procenata), a skala progresivnog oporezivanja znatno je ublažena. Pored toga, najbogatijim slojevima zakonski je dozvoljeno da svoje dohotke iskažu kao profit na uloženi kapital (kapitalna dobit, dividenda), a ne kao običan dohodak (zaradu), i tako plaćaju porez od samo 15 odsto.

U isto vreme, prosečna stopa rasta američke privrede nije beležila rast, nego obratno. Od pedesetih do osamdesetih godina taj rast iznosio je prosečno godišnje 3,7 procenata, a od početka osamdesetih do sada manje od tri odsto. Tako se u praksi neoliberalizampokazao ne samo kao socijalno neodgovoran i moralno neosetljiv, nego i kao ekonomski neefikasan.

Profesor univerziteta