Orvelovsko uzdizanje plata
Gledano iz današnje perspektive, ispada da je najistinitiji deo „1984” ujedno i suština Orvelovog distopijskog društva. Reč je o „novogovoru” kojim totalitarna vlast manipuliše građanima učeći ih, između ostalog, da je rat mir a mir rat. Unutar takvog društva, što bi kazao Ilija Čvorović u „Balkanskom špijunu”, sve je suprotno od onoga kako na prvi pogled izgleda – pa tako i govor vlasti.
Na nesreću, upravo živimo u takvoj jednoj globalnoj pseudodemokratskoj stvarnosti, u kojoj novogovor zauzima centralno mesto. Naime, često čujemo kako brutalni, militaristički udari na neku zemlju predstavljaju intervenciju, a ne vojni napad. Da je sporazumni prekid rada sve drugo samo ne otkaz. Ili da je eksploatacija isto što i radni odnos. Ipak, novogovor u Srbiji ne postoji od juče, budući da su ga ovdašnji političari odvajkada rado upražnjavali. Setimo se ekonomskog programa stabilizacije, a zapravo destabilizacije, brzih, to jest sporih pruga Srbije, ili novogovorancija o privatizaciji, a ne o pljački državne imovine… Samo što je novogovor u Srbiji polagano i postepeno evoluirao – od primitivnih oblika iz vremena Karađorđa i Miloša, preko polunaivnih formi iz Titovog i Miloševićevog perioda, pa sve do potpuno razvijenih modela u vreme Tadića i Vučića.
Prisetimo se u tom smislu nekih tipičnih primera orvelijanskog novogovora garniranog klasičnim zamenama teza, poput života na socijalnom dnu koji se naziva boljim životom; partijskog zapošljavanja koje se izjednačava sa borbom protiv korupcije, ili pak kriminalaca koji se unapređuju u kontroverzne biznismene.
Najsvežiji hit iz vladine novogovorne kuhinje tiče se povećanja penzija i plata. Naoko, sve je tu super. Zbog ušteda u budžetu, premijer će, kako reče, zamoliti ljude iz MMF-a da malko olabave ekonomskokolonijalni aranžman sa Srbijom i dozvole povećanje mesečnih crkavica radnicima i penzionerima. Čak je i uvek tvrdi ministar Vujović omekšao kada je reč o tom pitanju. Ipak, ako malo bolje zagrebemo po površini, tek da ne bismo ostali površni, naići ćemo na najmanje dva orvelijanska detalja.
Prvi se tiče situacije u kojoj „veliki MMF brat” diktira pravila igre izvršnoj vlasti jedne, hm, suverene zemlje. Na stranu em-em-efovsko svevideće oko koje nas budno promatra iz nekakvog udaljenog i skrivenog centra globalne moći, ali ovde su ključna dva tipično orvelijanska novogovorna termina koje je vlada Srbije poslušno prihvatila, a koji brutalno maskiraju realno stanje. Reč je o „fiskalnoj konsolidaciji” i „racionalizaciji”. Prvi termin zabašuruje smanjenje plata i penzija, dok se iza drugog krije otpuštanje radnika. Nevolja je u tome što se nepravičnom „fiskalnom konsolidacijom” krši prvi član Ustava Republike Srbije, pošto se potkopava princip socijalne pravde, na kojem, po Ustavu, počiva ova zemlja. No, budući da je to učinjeno uz „nesebičnu” pomoć MMF-a, prekršen je i drugi član Ustava RS, koji se tiče principa suverenosti, budući da vlada, prema Ustavu, račune treba da polaže isključivo narodu, u čijim se rukama, takođe prema Ustavu, nalazi vlast – pa tek onda eventualno međunarodnim institucijama.
Drugi orvelijanski detalj u priči o podizanju plata i penzija jeste sam termin „povećanje”. Jer ako zaposlenom prvo srežete platu za 10 odsto, a onda je „povećate” za isto toliko procenata, onda tu ne može biti govora o povećanju, već samo o povratku na staro. Sa demagoške strane, sve je kako treba, budući da smanjenje pa povećanje mesečnih primanja odlično korespondira sa psihologijom gomile, koja oduševljeno kliče „povećanju”, zanemarujući pri tom činjenicu da se radi o povratku na „pozitivnu nulu”. Ali manipulacija i jeste suština orvelijanskog novogovora preplavljenog terminima koji šminkaju stvarnost. Tako ne bi bilo čudno ni kada bi se vlada na koncu podičila povećanjem plata i penzija za čitavih pet odsto, pošto ih je prethodno smanjila za celih 10. Što bi Vladimir Iljič Uljanov rekao: „Dva koraka nazad, jedan korak napred.”
Sociolog