Šta se dogodilo sa novinarskom solidarnošću
Prošle nedelje Udruženje sporskih novinara Srbije, već tradicionalno, svečano je dodelilo novinarske nagrade za posebna profesionalna ostvarenja u 2007. godini. Nagrađeni su najbolji novinar, kamerman, najbolji dopisnik iz zemlje, dodeljena je i nagrada za životno delo. Proglašen je i najbolji sportista Srbije. Priznanje je pripalo Novaku Đokoviću, prema očekivanju. I tu ništa ne bi bilo ni sporno ni neobično. Ali, ipak, nije tako.
Na svečanoj dodeli priznanja okupio se veliki broj uglednih gostiju, od zvaničnika Grada, čelnika Olimpijskog komiteta Srbije, predsednika mnogobrojnih sportskih saveza. Bilo je svih, a najmanje kolega nagrađenih sportskih novinara. Malo čudno, zar ne, posebno ako se zna da je profesija novinara, sportskih posebno, sve manje cenjena. Da stvar bude još čudnija nije bilo ni kolega nagrađenog dopisnika, niti je njegov matični list objavio jednu jedinu reč, ni o svečanosti, ni o nagradi svom čoveku. Pa kad oni ne cene sebe, kako će ih onda drugi ceniti...
Čitam najnovije vesti vezane za kriminal u našem fudbalu. Eto i Svetlana Ceca Ražnatović protiv koje se, kažu, vodi istraga za prisvajanje para od transfera igrača Obilića, otišla na Kipar. Doputovala u petak u „kasnim večernjim časovima”, pišu novine. Posle nekoliko zvaničnika, što Fudbalskog saveza Srbije, što Partizana i ona je iskoristila zimski raspust
Izgleda da joj niko nije rekao ništa o istrazi. Da je znala ostala bi ovde, sigurno. Izgleda da su samo trojica Zvezdinih bivših čelnika patriote. Ili nešto drugo...
Sada su u tridesetodnevnom pritvoru, a zvaničnici istrage kažu „da ne bi ponovili delo i uticali na svedoke”. Nešto mislim, nisu valjda toliko bezobzirni i drski da opet prodaju Drulića...
Preterasmo, izgleda. Novak Đoković ipak, nije supermen. Očekivali smo pobedu protiv Rusa u osmini finala Dejvis kupa, s pravom, ali izjalovilo se. Nacija je utučena, neki su i ogorčeni, ne neuspehom, već vestima da su naši teniseri navodno „otrovani” hranom. Priča očigledno bez osnova u stvarnosti, ali zgodna kao opravdanje za izneverena navijačke nade. Nema veze sa Đokovićem i drugovima, naravno. Tako su i Englezi 1939. godine opravdanje za poraz u Beogradu (1:2) protiv fudbalske reprezentacije Jugoslavije potražili u ljutoj srpskoj hrani sa mnogo belog luka... Drugo je ovde u pitanju, a to je, po svemu, premorenost kao posledica velikih napora tokom protekle sezone, ali i na prvom gren slemu nedavno u Melburnu. Iscrpljen i oslabljen organizam lak je plen bolesti. Đoković je tek na početku karijere, vremena ima za uspehe. Ne sme da izgori pogotovu zarad naših realnih, ili nerealnih očekivanja. Svejedno.
Legenda našeg šaha Svetozar Gligorić napunio je ovih dana 85 godina. Sve novine i televizije zabeležile su godišnjicu našeg proslavljenog velemajstora, časnog čoveka i džentlmena, koji je bio nezamenjivi ambasador zemlje koju je reprezentovao decenijama širom sveta. Odužiše se mnogi i danas popularnom Gligi, čak je i jedan prigodan turnir održan njemu u čast, u Pančevu. Lepo, svakako, ali nisam zapazio da je nešto slično priredio i Beograd. Ili mi je promaklo. Gliga se, svejedno, neće naljutiti.