Patološki dah stadiona
Odavno je prošlo vreme kada su navijači bili divan dekor, neka vrsta folklora šarenih boja i zastava. Bila su to neka druga vremena, sa obrascima ponašanja koji su postali „misaona imenica” za savremenog srpskog huligana. Tradicionalni način podržavanja kluba postao je problematičan i zbog nove „definicije” navijača. Novi navijač pripada nečemu što se dešava izvan fudbalske igre ili paralelno s njom. Ponašanje navijača, ponekad, nije izazvano niti obuhvaćeno onim što se dešava na stadionu. Oni se danas pozivaju kao dvanaesti igrač i „ozbiljno” su shvatili svoju poziciju. Često i diktiraju „pravila igre”, ma kakva ona bila. Zato ne čude upozorenja da su navijači stasali u autonomni subjekt, mračnu organizovanu snagu. Način na koji istupaju u medijima ili pregovaraju s rukovodiocima klubova, dokaz je njihove novoustanovljene pozicije. Već viđene, njihove svađe sa klubovima su živo svedočanstvo koliko je upravama klubova stalo do izmirenja sa dvanaestim igračem. Stvorena je institucija lažnog profesionalnog navijača koga klubovi organizovano vode na utakmice u inostranstvo. Od dekora, stvoren je „navijački brend” sa svim posledicama koje doživljavamo.
Čuveni pisac Elijas Kaneti govorio je o svečanim masamakoje su u nekom ranijem i srećnijem vremenu bile karakteristične i za naš fudbal. Svečane mase su za njega jedan skup ljudi i jedno mnoštvo kojima je zajednička želja za uživanjem u stanju radosti i uzbuđenja. Savremeno gledanje fudbala svodi se na ritualne ratove ili rat bez pucnjave. Sociolozi su odavno utvrdili da previše agresije i transa – još ako je pomešan sa alkoholom, dovodi do masovnih nereda i tuča koje smo gledali na nedavnom „danu derbija” Crvene zvezde i Partizana.
Odavno ne idem na derbije jer su izgubili draž, smisao i senzibilitet. Poslednji, prošle subote, posmatrao sam zajedno sa učesnicima međunarodnog skupa, održanog na Fakultetu za sport pod nazivom Menadžment bezbednosti sportskih događaja, na kome sam imao uvodni referat. Na skupu su, između ostalih, učestvovale kolege iz Velike Britanije, Bugarske i zemalja iz okruženja. Posle rasprave tokom koje smo razmatrali i problem huliganizma, otišli smo na stadion da bismo videli kako funkcionišu operativni obrasci bezbednosti na sportskim događajima. Nažalost, prisustvovali smo raspadu bezbednosti i organizacije. Umesto toga, videli smo brutalne, neuljudne scene, zbog kojih smo se mi, kao domaćini, stideli.
Ne pripadam onima koji na dane derbija iz sedamdesetih i osamdesetih godina gleda romantičarski. Ali, ipak mi se povremeno vrati „romantizam trenutka” koji me podseti na uljudno i lepo navijanje. I tada je bilo poneke kapi nasilja, ali fudbal je bio dominantan i u centru pažnje. I ranije je bilo „peckanja” i „inteligentnih upadica”, ali je sve to bilo u jednom podnošljivom stilu. Danas, nažalost, u nasilju tražimo kap fudbala – toliko ga je bilo na poslednjem derbiju. Sve ovo ne znači žal za derbijem, već za jednim duhom vremena koji je izgubljen.
Kolege iz Engleske bile su zaprepašćene. Pitali su kada će kod nas započeti proces civilizovanja navijača i kada ćemo kao zemlja iskoračiti iz ovih neprimernih obrazaca. Nismo znali šta da im odgovorimo. Da bi došlo do nekih promena sivila i „baruštine” koja nam se događa na sportskim stadionima, svi akteri moraju bolje da rade svoj posao. Uzgred su nam rekli da se za bezbednost sportskih događaja u njihovoj Premijer ligi izdvaja oko 25 miliona funti.
Saopštenje da se naša liga ne može boriti protiv huliganizma, u najmanju ruku je neozbiljno. Prebacivanje loptice samo na državu znak je jednog komotnog stila, nezameranja i pasivnosti da bi se sačuvao svoj „feud”. U običnom životu, ako pojedinca neko napadne, on će se prvo sam braniti, a onda u strahu prizivati policiju ili prolaznike dok mu ne stigne pomoć. Zbog toga mislim da bi fudbalski organi, pre svega Fudbalski savez Srbije i fudbalski klubovi, trebalo prvi da reaguju, a ne sve to mirno da gledaju i čekaju da država reši njihove probleme.
Fudbalsko nasilje je samo segment nasilja u društvu. Tvrdnje da su huligani tokom nedelje dobri momci koji se za vikend izgube u nasilju, priča je za malu decu. Huligani su učesnici mnogih drugih vidova problematičnog ponašanja, tako da huliganstvo nije problem fudbala, već problem nasilja, društveni problem. Fudbal je bio i ostao samo „slučajna žrtva”, a nasilje je nakalemljeno na fudbal. Ono zauzima veoma važno mesto u životnom krugu huligana.
Slabljenje uređenih obrazaca i legitimne kulture je znak da država i klubovi ne mogu ovaj problem da reše na način kako se rešava u drugim, „normalnim” zemljama.
Sociolog sporta, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu