Paralelni svetovi
Ne sećam se praznijeg 1. maja. Ne zbog para, uranaka sa tankim krmenadlama i fraza sindikalnih lidera, koji su na pozicijama duže čak i od pregaženih političara palih s vlasti. To smo imali i ranije. Navikli smo na taj protokol po kome se obeležava Međunarodni praznik rada, u turbofolk maniru lepljenja ritmova „modernog tržišta” na harmonikaški jecaj poznog „socijalizma” jugoslovenskog tipa.
Nije novina ni to što je gotovo svako probao da se ogrebe o 1. maj. I oni koji su otvoreno u politici, ali i oni koji bi možda voleli da budu, a sada su analitičari ili predstavnici nezavisnih institucija. Neki od njih su praznik iskoristili da poruče kako prava radnika nisu na najvišem nivou, bez preciziranja na šta tačno misle. To zvuči dopadljivo, ali samo ako živite u naivnoj zabludi da je prigodno, recimo kada planirate politički angažman, da toj velikoj glasačkoj populaciji pošaljete toplu poruku. Ipak, svako ima pravo na naivnost.
Reč je o značajnijim pokazateljima tuge 1. maja. Iskoristiću opasku istomišljenice koju ne poznajem, pošto za ono što piše saznajem sa društvenih mreža.
Srbijom, kaže ona, lutaju stotine hiljada ljudi koji se osećaju suvišnim već 25 godina. To je najdublja muka srpskog radnika, Srbina i pripadnika svih drugih naroda koji u Srbiji žive, kako jadno definiše našu zemlju Ustav koji ćemo, nadam se, uskoro menjati.
I u pravu je: Srbija ne može da se uspostavi kao funkcionalno, dinamično i održivo društvo zato što ne uspevamo da uverimo ogromne mase njenih građanki i građana da u njoj ima mesta za sve njih, da su potrebni i važni, da neće završiti kao nepotreban kusur modernizacije zemlje.
Zato su besomučne rasprave, koje vodimo mi, političari i politikanti, aktivisti raznih boja, smešne tim ljudima. Kakva, crna, rasprava o neoliberalizmu i socijalnoj državi? Kakve „tri osmice”, osam sati rada, osam sati dokolice, osam sati sna, za majku studentkinje učiteljskog fakulteta koja živi u Leskovcu, a poslednjih 25 od 30 godina, posle mature, provodi čekajući bolja vremena? Kakvi, crveni ili crni, startapovi, djudilidžensi, novi svetski poreci?
Takvi ljudi, a njih je mnogo više nego što možemo da zamislimo, i nisu među njima samo manje obrazovani, manje vešti i manje mladi, ne mogu da zakače svoj život, svoje poslednje planove, svoju nadu za decu, za tako organizovane teme u javnom životu.
Oni ne mogu da razviju preduzetnički duh, ako im izgleda da su inferiorni, da će ih oduvati lokalni kabadahija ili multinacionalna kompanija, koje vide kao konkurente kad im kažemo: postanite preduzetnici i mali kapitalisti. Oni još teže mogu da vide sebe, Bogu hvala, među levičarskim populistima i dokonom delu opozicije koja im poručuje da će opet doći komunistički raj, pa će drugovi drugaricama poklanjati karanfile za 8. mart, a svi zajedno tranžirati polutke pred 1. maj i 29. novembar.
Zapravo, polutke su odličan primer kako se, bez razloga, stidimo da budemo normalni. U Srbiju dolazi najveći evropski privatni proizvođač mesa. Ozbiljni ljudi, praktični Nemci, ništa virtuelno i na dugom štapu. Umeju od svinje da iskoriste skoro sve, umeju to da prodaju, sjajno je što hoće da rade u Srbiji. Ali, to nikako da postane živa tema u javnosti, a mogla bi da bude kopča kroz koju će ljudi poverovati u realni razvoj i svoje mesto u njemu.
Tu investiciju, ako se realizuje, smatram najvažnijom u poslednjih 30 godina. I zbog veličine, i zbog izvoza, i zbog čvaraka, hamburgera i lekova koji će izlaziti iz tih miliona svinja. I još važnije, zbog poruke. Zbog činjenice da svako u Srbiji zna šta je svinja, državu smo stvorili na tome.
Zbog toga što Srbin, onaj od koga hoćemo da sutra bude preduzetnik, može da vidi sebe kao deo lanca koji radi sa svinjarskom industrijom, a da u njoj ne bude samo prost najamni radnik, u lizingu, kao što sebe vidi u hipermodernim nanoindustrijama, koje se obično svode na presovanje kablova za investitora koji u ponedeljak može da spakuje mašine i ode tamo gde je subvencija izdašnija.
Ne možemo da napravimo novog čoveka, Srbina preduzetnika 21. veka, na silu, kao što ne možemo večito da menjamo baterije na starom čoveku, Srbinu samoupravljaču, slomljenom u ruševinama kraja 20. veka.
Možemo, međutim, da prestanemo da budemo primitivni. Možemo da se ne stidimo proizvodnje svinja. Možemo da pokažemo ljudima nešto što mogu da zamisle, što razumeju, nešto što na kraju meseca ima konkretan rezultat, u mesu ili parama. Nešto što nije samo klik na internetu. Nešto što nije teorija o negativnom uticaju rijaliti programa na rodne predstave u urbanim sredinama, na šta se obično svode rasprave o ovoj zemlji.
Svinje, braćo, svinje, a ne samo manifesti, sufle i praporci. Tako će praznici rada biti radosniji.
Direktor Trust Market Research