Ka ekološkoj katarzi

02. 08. 2007. 15:55

Акција у Калуђерици (Фото П. Павловић)

Srbija je napokon dobila Ministarstvo za zaštitu životne sredine i može se reći da svi očekujemo radikalne promene u ovoj oblasti. Obećani su i zakoni koji kasne barem pet godina, a sam ministar obećao je ekspresno stavljanje predloga Zakona o upravljanju otpadom u skupštinsku proceduru. Za očekivanje je da će kostur tog novog predloga biti dokument koji je prošle godine već bio u skupštinskoj proceduri. Ukoliko se to desi Srbija će se još mnogo godina zatrpavati otpadom.
Kada je OEBS 2000. objavio dokument "Pregled zaštite životne sredine – zaključci i preporuke za 32 zemlje (1993-2000)" glavna primedba našim susedima Mađarima bila je da propisi još nisu zakonski utemeljili osnovni princip "zagađivač plaća". Koliko je važan taj princip govori podatak da je u svim zakonima i propisima koji regulišu pitanja zaštite životne sredine u EU i članicama Unije upravo to osnovni postulat – "zagađivač plaća"!

A ko je to?

Pre skoro 30 godina Švedska je kao prva zemlja uvela, danas opšteprihvaćen, pojam odgovornosti proizvođača. OEBS taj pojam definiše kao "finansijsku i/ili fizičku odgovornost za proizvod i posle njegove upotrebe od strane potrošača..." Danas, zahvaljujući političkoj volji u EU, industrija je primorana da brine o svom otpadu pa proizvođači finansiraju sakupljanje i reciklažu otpada, dok trgovački lanci omogućuju kupcima da vrate upotrebljene proizvode.

Drugim rečima, novi Zakon trebalo bi da stvori neophodne uslove da industrija u Srbiji finansira uspostavljanje različitih sistema za sakupljanje otpada, npr. postavljanje kontejnera u svim mestima, postavljanje posebnih kutija u trgovinama gde bio kupci mogli da vraćaju upotrebljene baterije, itd. i da plaća za svaki sakupljeni kilogram otpada!

Kao primer ću navesti elektronski otpad (šporeti, usisivači, itd.). Pravi Zakon o upravljanju otpadom morao bi da obaveže proizvođače i uvoznike elektronskih aparata da finansiraju sakupljanje, sortiranje, ponovno korišćenje, recikliranje, itd. elektronskog otpada kroz članstvo u kompaniji koja bi to za njih radila, tj. morala po Srbiji da sakuplja tu vrstu otpada. Kompanija bi se finansirala od strane svojih članica/industrije i prodajom sakupljenih materijala. Što više otpada (materijala za recikliranje) bude sakupljeno, biće niži troškovi članstva za industriju.

Prošlogodišnji predlog Zakona o upravljanju otpadom, ma kako pompezno izgledao, ne samo da ne pruža zakonsku osnovu za uspostavljanje gorepomenutih sistema sakupljanja otpada, već ne odgovara ni stvarnim potrebama u zaštiti životne sredine!

Bolje rečeno nastavilo bi se, u svakom pogledu, zagađivanje i to sve više i više. Ceo finansijski teret sakupljanja otpada je i dalje na leđima komunalnih preduzeća i malih sakupljača. Za razliku od Zakona o upravljanju otpadom Republike Srpske koji bi mogao da bude dobar primer, ovaj neslavni predlog Zakona (koji kao da je pisan 60-tih godina prošlog veka) ne propušta da bude veoma detaljan i precizan kada su u pitanju inspektor i njegova ovlašćenja da kazni – sakupljače otpada!!!

Takvih okolnosti za kažnjavanje ima čak 54 i ne treba puno pameti da se pretpostavi kako bi to izgledalo na terenu i ko bi od toga imao najveću korist.

Za one kojima je finansijski momenat važniji od ekološkog treba ukazati da najveća "greenfield" investicija u Srbiji zapošljava nešto manje od 200 ljudi, dok je u Hrvatskoj uvođenjem sistema organizovanog sakupljanja otpada otvoreno 2.100 novih radnih mesta!

Zoran Petrov,
Srpsko udruženje za reciklažu