Nema bankrota bez Ciprasovog priznanja

02. 07. 2015. 15:00

Атина у ишчекивању референдума (Фото Бета)

Nastavak pregovora Grčke i kreditora o nastavku finansijske pomoći potpuno je u drugi plan potisnuo činjenicu da je Grčka u utorak, prema ekonomskoj teoriji, zapravo bankrotirala. To je bio momenat kada su Aleksis Cipras i Janis Varufakis, predsednik vlade i ministar finansija, javno saopštili da Grčka ne može da plati dospelu ratu obaveza prema Međunarodnom monetarnom fondu tešku 1,6 milijardi evra.

Bankrot je sinonim za praznu državnu kasu, besparicu, siromaštvo, a formalno-pravno podrazumeva nemogućnosti neke države da na vreme ispuni dospele obaveze koje je preuzela ugovorima o zajmu.

Za razliku od bankrota pojedinca, a već smo upoznati s tim da nam MMF i Narodna banka u dogledno vreme spremaju propise o uvođenju ličnog bankrota, kao i kada se to desi preduzeću, za sada ne postoje međunarodni pravni mehanizmi za proglašavanje bankrota države, ni običaji, zakon, ni stečajni sudovi koji ga rešavaju. Bankrot proglašava sama država, odnosno njena vlada kada poverioce, druge države, međunarodne institucije, obavesti da ne može da ispunjava obaveze. Posle tog čina počinju teški pregovori o raspodeli gubitaka, ali i posle finansijskog sloma država nastavlja da postoji.

Ekonomista Goran Nikolić sa Instituta za evropske studije podseća da su države suverene. Nema veće vlasti iznad njih čije bi odluke za njih bile obavezujuće, za razliku od bankrota fizičkih i pravnih lica.

– Bankrot znači da država više ne može da servisira svoje obaveze i to javno svima priznaje. Ne može da vraća zajmove koje je ranije uzela, niti može više da se zaduži, jer niko, čak ni sa visokim kamatama, ne želi da joj pozajmi novac. Pošto para nema, a država želi da nastavi da servisira unutrašnje obaveze, poput plata i penzija u javnom sektoru, ona štampa novac bez pokrića što dovodi do inflacije i drastičnog pada kursa. To Grčka sada ne može da uradi, jer ima evro, pa po automatizmu pogađa sve građane – objašnjava Nikolić.

U takvoj situaciji, kaže on, postoji nekoliko rešenja – dogovor sa kreditorima, reprogram ili otpis dela dugova ukoliko se takav sporazum postigne. Ali, kada vam neko reprogramira ili otpiše dugove, taj od vas očekuje i da štedite i da smanjite javnu potrošnju, kao što se sada dešava Grčkoj. On dodaje i da se naša situacija iz januara 1994. godine može smatrati jednom vrstom bankrota, ali i sve ono što se tada dešavalo početkom devedesetih godina prošlog veka.

Pregovori sa poveriocima mogu ići u pravcu reprogramiranja ili otpisa duga. Reprogramiranje znači da će posledice bankrota snositi buduće generacije, dok posledica otpisa duga može biti zabrana učešća na međunarodnom tržištu kapitala. Kamatne stope zbog rizika dugoročno rastu što smanjuje investicije i razvoj.

Usled bankrota države pada životni standard građana, povećava se nezaposlenost, slabi valuta, raste inflacija, stanovnici povlače štednju iz banaka, što se ovih dana u Grčkoj dešava, država zamrzava depozite i građani ne mogu da podignu svoj novac, raste siva ekonomija, postaju neizvesne isplate penzija i plata i javnom sektoru, pada kvalitet rada javnih službi poput zdravstva, obrazovanja, bezbednosti ili čak one prestaju da rade, prete socijalni nemiri.

Povodom grčke dužničke krize svet se ovih dana priseća bankrota Argentine iz 2001. godine, kada je ta latinoamerička država bankrotirala po osnovu duga od 95 milijardi dolara. Vlasti ove zemlje odlučile su da više ne vraćaju spoljne dugove i da ne uzimaju nove zajmove. Valuta je preko noći drastično oslabila, uvoz umanjen, izbili su neredi... Ali i u tom haosu počela je polako da jača domaća potrošnja, ekonomija je „restartovana” i zemlja se oporavila. Međutim, treba podsetiti da i dalje traju suđenja sa stranim investitorima koji su time bili oštećeni.

Jedan od najvećih bankrota u vrednosti od 7,9 milijardi dolara imala je Jamajka u februaru 2010. godine. Preterana državna potrošnja koja je trajala godinama i visoka inflacija gurnuli su Jamajku u bankrot pre pet godina. U to vreme je preko 40 odsto državnog budžeta odlazilo na otplatu duga. Ova privreda, koja zavisi od turizma, uzdrmana je 2008. godine nakon izbijanja krize u SAD-u.

Ekvador je u decembru 2008. godine bankrotirao po osnovu duga od 3,2 milijarde dolara. Vlada u Ekvadoru jednostavno je prestala da plaća dugove međunarodnim kreditorima, tvrdeći da je dug „nemoralan”. Iako je bila u stanju da otplaćuje dug, vlada je namerno obustavila plaćanja prema poveriocima.