Muzeji su čuvari identiteta

04. 08. 2007. 14:55

Детаљ сталне поставке у Немачком националном музеју

ETNOGRAFSKI MUZEJ
I TRANZICIJA
Čini se da su muzeji u Srbiji sve češće na površini kulturne scene i da im se ukazuje značajna medijska pažnja – u pozitivnom ili negativnom kontekstu... U prvi mah, izgleda, trebalo bi slaviti stavove teoretičara kulture, kulturnih poslenika i novinara, no, istovremeno muzejski radnici – kustosi ostaju zbunjeni pred istinom da je kultura u Srbiji, da su muzeji u Srbiji – samo trenutna sredstva manipulacije kulturom, da postaju oruđe angažovane kulture, a sve pod okriljem ili bolje reći opravdanjem tranzicije. Kustosi su mislili da su ta vremena prošla, da smo završili sa dirigovanom kulturom i dirigovanom muzejskom politikom, zloupotrebom muzeja totalitarnog društva.

Kako se snaći u svemu što se danas govori u cilju uspostavljanja "interkulturnog dijaloga, kulturnog diverziteta, multikulturalnosti, kulturnog šarenila" i čega još ... da bi se iz novog ugla ponovo razvio pogled na sopstvenu kulturu i pogled na one druge.

Na simpozijumu Evropskog saveta Muzeji – sredstva ili trezori, u Salcburgu (Austrija), 1990. godine, pripremanju muzealaca za ulazak u jedinstvenu, ujedinjenu Evropu, ti stručnjaci su zaključili da se ne sme zadirati u samosvojnost kultura u Evropi, da su posebno mali narodi sa svojim osobenostima evropsko bogatstvo i da njihove kulture korespondiraju podjednako drugim, ekonomski razvijenijim kulturama. Ne postoje manje značajne ili više značajne kulture u dokumentovanju evropske civilizacije, govorilo se, već su samo neke imale intenzivniju ulogu u procesu kulturnih politika, dok su druge bile prepuštene same sebi i traženju mehanizama za svoj opstanak.

Dakle, početkom 90-ih godina 20. veka smatralo se da velika uloga u kulturnoj komunikaciji pripada etnografskim, folklornim i društveno-istorijskim muzejima, koji su nastajali još polovinom 19. veka i širili se u svim većim evropskim gradovima i državama, pa i u Srbiji. Na severu Evrope, u skandinavskim zemljama, pored etnografskih muzeja sa zbirkama koje su formirali razni misionari na svojim pohodima po Africi i Aziji, južnoj Americi, stvarani su etnografski muzeji kao i muzeji pod vedrim nebom (skanzeni) ne bi li sačuvali lokalnu narodnu kulturu od procesa prodora industrijalizacije i novih tehnologija.

U malenoj Srbiji, Etnografski muzej svoj rad započinje polovinom 19. veka (a konačno se osniva 1901. godine) i stremi ka čuvanju narodnog, "seljačkog identiteta" (građansko društvo je bilo u povoju). Ni danas se ne može izbeći činjenica da je narod u Srbiji, posebno kultura Srba, prožeta verovanjem u čuda i znamenja, da postoji magična veza između njihovih stvari i vlasnika, shvatanje da je zajednica sazdana od živih i njihovih mrtvih, te da postoji mitska veza između čoveka ovog podneblja i prirode u čije je ritmove on uključen i na koje mora da reaguje ... i zbog čega bismo mi danas, i s kojim pravom, postavljali logička pravila i obrasce tuđih kultura. To ne čine ni mnogi danas moćniji od nas etnografski muzeji u Evropi. Da li su Bavarci predstavljajući izložbu Bavarski mit u Gradskom muzeju u Minhenu (2005. godine) bili spremni da se odreknu predstava o sebi? Nisu. Niti Finci u izložbi Trilogija o Helsinkiju, postavljenoj još 2000. godine. Ispričali su priču o sebi pomoću aktuelnih mitskih tvorevina u kojima je akumulirano materijalno i duhovno bogatstvo, socijalno-istorijski procesi.

Pored Etnografskog muzeja u Beogradu, gotovo svi kompleksni muzeji u Srbiji (a oni su u većini), narodni, gradski ili zavičajni, imaju i etnografska odeljenja formirana u većini slučajeva nakon Drugog svetskog rata. U Srbiji se muzejska mreža razvijala u nešto drugačijem svetlu, sa težištem na kompleksne muzeje, koji su vremenom počeli da liče jedni na druge. Međutim, to nije umanjilo rad lokalnih i regionalnih kustosa – etnologa. U Muzeju Vojvodine u Novom Sadu, etnolozi prate sve kulturne fenomene zajednica koje žive u Vojvodini, pa se pored srpske, pomno u komparativnom i istorijsko-genetskom obliku prikupljaju, čuvaju, proučavaju i predstavljaju predmeti narodne kulture svih zajednica sa tog područja. Uostalom Stalna postavka Muzeja Vojvodine upravo govori muzejskim jezikom o sukcesiji kultura na prostoru severne srpske pokrajine ali i o savremenim oblicima interkulturnog dijaloga među različitim entitetima. U drugim muzejima, poput Zavičajnog muzeja u Majdanpeku, Narodnog u Zaječaru itd. čuvaju se i izlažu u tematskim izložbama i predmeti zajednica koje žive sa Srbima (Vlasi, Torlaci, Bugari, Romi ...).

Dakle, Etnografski muzej u Beogradu, matični muzej za primenjenu etnologiju-muzeologiju jeste opredeljen da predstavlja materijalnu, duhovnu i socijalnu kulturu srpskog naroda ali sigurno da u okviru svoga rada kustosi pomno prate, sakupljaju i dokumentuju prošlost i drugih zajednica koje su živele i žive na prostorima južnoslovenskog podneblja.

U ovom momentu, problem je kako se snaći s postojećim, prevaziđenim pomagalima, jer za savremenu tehniku uvek nedostaju finansijska sredstva. Studijske, povremene izložbe ističu pred javnošću taktilne vrednosti tradicionalne kulture, s kojom se ostvaruje bliskost a publici (javnom mnjenju) otvara se mogućnost da sami sebe sagledaju u prošlosti.

Konačno, o radu i stručnosti Etnografskog muzeja u Beogradu najbolje svedoče 22.000 posetilaca koji su za jedno veče prošli kroz Muzej.

Dr Vesna Marjanović

(Autorka je načelnik Odeljenja za proučavanje narodne kulture
Etnografskog muzeja u Beogradu)