Peticija za reciprocitet
Dužnost mi je da ponešto objasnim povodom zbrke koja je stvorena oko peticije za ukidanje povlastica crnogorskim studentima, budući da sam autor peticije. Kada sam saznao da je peticija postala popularna, poprilično sam se iznenadio, osobito zato što je napisana još 2011. godine i dugo je tavorila u nekom budžaku interneta. Sama peticija je nastala kao deo lične (prijateljske) rasprave sa kolegama. Niko od nas nije ni sanjao da će postati popularna, a još manje je „izvesni Miloš Hajduković“ želeo da bude pokretač narodnih masa. Međutim, vrag je odneo šalu kada je neko od novinara to preneo kao najnoviju vest, a neki internet portali počeli da umnožavaju i promovišu.
Primetio sam i da veliki broj komentatora nije ni pročitao tekst peticije, već je svako počeo da je tumači u skladu sa svojim predubeđenjima: „milogorci“ su počeli da ismevaju Srbe u Crnoj Gori zato što ih se matica odriče, Srbi iz Crne Gore su peticiju proglasili Milovim maslom, a pojedini Srbi u Srbiji su počeli da, prema starim udbaškim navikama, traže domaćeg neprijatelja i izdajnika „koga treba streljati za primer“. Paranoični su tu videli razne zavere da bi, na kraju, jedan ugledni Srbin iz Republike Srpske (čije ime neću spominjati kako ga ne bih izvrgnuo ruglu) sve preneo u duhovnu sferu i peticiju nazvao „satanskim načelom“.
Moraću da razočaram i g. Nikolu Trklju, jer sam bio među boljim studentima, nije mi tamo neki Crnogorac zaposeo mesto na rang-listi. U svakoj pristojnoj raspravi „argumentum ad hominem“ je nepoželjan, čak i kada samo „otvoreno sumnjate“ kakvi su ljudi sa čijim mišljenjem se ne slažete.
Za nas kao Srbe je žalosno što su naši sunarodnici postali manjina u Crnoj Gori, ali se sa time moramo pomiriti. S druge strane, zloupotrebe postoje jer, budući da sve Crnogorce smatramo Srbima, kod nas je lako dobiti državljanstvo. Srpske pasoše delimo svima poput čokoladica, čak i kad nam to ne traže, poklanjamo kome stignemo. Skoro je i ministar Stefanović likovao što Albanci sa Kosova traže srpske pasoše, pa umalo nismo ostali bez „belog šengena“ zato što su s našim pasošima pohrlili ka zemljama EU. Niko ne juri studente iz Crne Gore odavde, ali bi trebalo da se precizno utvrde uslovi i odrede posebne kvote.
U svemu bi trebalo da važi načelo reciprociteta, a dovoljno je nekoliko pitanja da se utvrdi da reciprocitet ne postoji ni u naznakama: Da li studenti iz Srbije mogu studirati pod istim uslovima u Crnoj Gori? Koji su uslovi za sticanje državljanstva i koliko se na njega čeka? Pod kojim uslovima se lečimo u Crnoj Gori tokom letovanja? Kolika je visina poreza na imovinu za Srbe koji ne poseduju crnogorsko državljanstvo? Imamo li i mi naplatu ekološke takse na granici? Da li je srpski jezik diskriminisan? Možemo li bez straha reći u Crnoj Gori da smo srpske nacionalnosti? Imamo li pravo da negujemo srpsku kulturu?
Sva ova pitanja zahtevaju odgovor i, slažem se, ne mogu se rešavati peticijama, već međudržavnim ugovorima, ali tu dolazite vi, gospodo novinari, kao naši glasnogovornici. Vi morate uticati na premijera i vladu, jer često zaboravljamo da ovaj narod, kao i novinari sa njim, nije „stvoren samo knjaza radi, da mu daje poreze i hvale, da ga dvori i ponizno kadi“, već i da zahteva od njega kao predstavnika da se svim pravnim sredstvima bori za boljitak naših sunarodnika, ma gde oni bili.
Što se sportista tiče, koje u svom tekstu pominje g. Trklja, odavno je sport u celom svetu dehumanizovan, pretvoren u moderno gladijatorstvo, a sportisti postali roba koja se kupuje i prodaje i ima žig koji mu sponzor utisne. Sport nam je postao uteha, njime kompenzujemo sve druge životne i nacionalne neuspehe – što su nam neuspesi veći, slavlja su nam bučnija. Neumesno je pominjati Teslu, Pupina, Milankovića i Dučića, jer, da danas žive u Srbiji, teško da bi do posla došli pored stranačkih jurišnika, rođaka, kumova, pobratima, starleta i ostalih fela.
Doktorand Univerziteta u Beogradu