Ži­vot iza za­štit­nog zi­da

24. 08. 2015. 09:15

(Фото Ројтерс)

Ka­da je od­la­zak u Ki­nu u or­ga­ni­za­ci­ji ta­mo­šnjeg ko­mi­te­ta za sa­rad­nju sa ze­mlja­ma cen­tral­ne i is­toč­ne Evro­pe već po­stao iz­ve­stan, pi­ta­nje ko­mu­ni­ka­ci­je sa Be­o­gra­dom na­met­nu­lo se sa­mo od se­be. Da je in­ter­net u Ki­ni kon­tro­li­san znao sam odav­no, a po­je­di­ni no­vin­ski iz­ve­šta­ji išli su to­li­ko da­le­ko da ovu ze­mlju tre­ti­ra­ju kao „cr­nu ru­pu” u glo­bal­noj mre­ži. Ne­što bla­žu va­ri­jan­tu Se­ver­ne Ko­re­je. „Gugl”, „Ju­tjub”, „Fej­sbuk”, „In­sta­gram” i „Drop­boks” su ne­do­stup­ni, a apli­ka­ci­je za bes­plat­no do­pi­si­va­nje i raz­go­vo­re, kao što su „Vaj­ber” i „Vot­sap” ta­ko­đe mo­gu, ali ne mo­ra­ju oba­ve­zno da ra­de. 

Ne­ko­li­ko ne­lo­gič­no­sti, me­đu­tim, pot­ko­pa­va­lo je ce­lu tu pri­ču. Zbog si­ro­ma­štva u Sr­bi­ji i „če­ka­nja” po­sla une­do­gled, ne­ko­li­ko po­zna­ni­ka, svi sa di­plo­ma­ma ugled­nih dr­žav­nih fa­kul­te­ta, spa­ko­va­li su ko­fe­re i oti­snu­li se u Ki­nu „u po­tra­zi za bo­ljim ži­vo­tom”. Ko­lo­ni­ja no­vog ta­la­sa eko­nom­ske emi­gra­ci­je sa pod­ruč­ja biv­še Ju­go­sla­vi­je na­ro­či­to je ja­ka u Šan­ga­ju. Na­ši mla­di i obra­zo­va­ni lju­di ta­mo ra­de uglav­nom u obla­sti teh­nič­ke stru­ke ili pre­da­ju en­gle­ski ma­lim Ki­ne­zi­ma. Za sve je za­jed­nič­ko da su me­đu ak­tiv­ni­ji­ma na „Fej­sbu­ku”. Baš ta­ko, u ze­mlji u ko­joj su dru­štve­ne mre­že sa Za­pa­da – za­bra­nje­ne. Ob­ja­šnje­nje je sti­glo elek­tron­skim pu­tem (pre­ko „Fej­sbu­ka”). Pri­ja­telj mi je sa­ve­to­vao da za sva­ki slu­čaj još u Sr­bi­ji in­sta­li­ram ki­ne­ski pan­dan za­pad­nim apli­ka­ci­ja­ma za bes­plat­no ko­mu­ni­ci­ra­nje. Pre­po­ru­čio je „Vi čet”, ap­so­lut­ni hit me­đu Ki­ne­zi­ma. A ot­kud mu „Fej­sbuk” u „cr­noj ru­pi”? Re­še­nje na ko­je se osla­nja­ju uglav­nom stran­ci je VPN (vir­tu­el­na pri­vat­na mre­ža), ko­ja se ko­ri­sti za ko­mu­ni­ka­ci­ju unu­tar jav­ne mre­že. Na ovu op­ci­ju, me­đu­tim, kroz pr­ste se gle­da ma­hom stran­ci­ma, i to oni­ma za ko­je se pro­ce­ni da ni­su „ri­zič­ni”.

Uz sve po­me­nu­te ogra­de, ne­mo­gu­će je re­ći da je in­ter­net u Ki­ni slo­bo­dan. Sa­mo u pro­te­klih ne­ko­li­ko da­na uhap­še­no je 15.000 lju­di pod op­tu­žba­ma za saj­ber kri­mi­nal. Da li su svi oni di­le­ri ma­lo­let­nič­ke por­no­gra­fi­je ili me­đu ima i po­li­tič­ki ne­po­dob­nih? Ko će to utvr­di­ti?

Ot­ka­ko je u ju­lu lan­si­ra­na po­lu­go­di­šnja kam­pa­nja „Či­šće­nje in­ter­ne­ta”, po­li­ci­ja je već pro­če­šlja­la 66.000 spor­nih saj­to­va sa „ne­le­gal­nim i štet­nim ma­te­ri­ja­lom”.

Za zva­nič­ni Pe­king in­ter­net je vir­tu­el­na te­ri­to­ri­ja ko­ja mo­ra bi­ti ure­đe­na u skla­du sa za­ko­ni­ma ze­mlje. Da bi se to obez­be­di­lo, tu je so­fi­sti­ci­ra­ni cen­zor­ski me­ha­ni­zam, po­znat kao Ve­li­ki ki­ne­ski za­štit­ni zid.

Ovaj vla­din pro­je­kat nad­zo­ra i blo­ki­ra­nja sa­dr­ža­ja na in­ter­ne­tu us­po­sta­vljen je 1998, a 17 go­di­na ka­sni­je „za­štit­ni zid” je i da­lje fru­stri­ra­ju­ći deo ki­ne­ske sva­ko­dne­vi­ce. 

Ni­šta, me­đu­tim, na uli­ca­ma ki­ne­skih gra­do­va ne oda­je uti­sak izo­la­ci­je iz glo­bal­nog se­la. Eko­nom­ski bum ko­ji je lan­si­rao Ki­nu u sam vrh svet­skih fi­nan­si­ja uti­cao je na rast ži­vot­nog stan­dar­da gra­đa­na. Ti­nej­dže­ri su, kao i svu­da u raz­vi­je­nom sve­tu, za­gle­da­ni u dis­ple­je pa­met­nih te­le­fo­na i mno­go vi­še pod­se­ća­ju na ste­re­o­tip­nu sli­ku o ame­rič­kom ži­vo­tu ne­go na oče­ki­va­ni ki­ne­ski pri­zor. Raz­li­ka je, me­đu­tim, u sku­če­noj mo­guć­no­sti iz­bo­ra. Ki­ne­zi ne­ma­ju „Gugl”, ali ima­ju „Ba­i­du”, ne­ma­ju „Tvi­ter”, ali tu je „Ve­i­bo”. Slo­bod­no „ski­da­ju” mu­zi­ku i fil­mo­ve i be­so­muč­no ku­pu­ju u „on­lajn” tr­go­vi­na­ma. 

Pra­ve po­sle­di­ce „za­štit­nog zi­da” i cen­zu­re ose­ća­ju, me­đu­tim, oni či­ji su ape­ti­ti ne­što ve­ći. Ka­ko oce­nju­je ki­ne­ski pi­sac Mu­rong Su­čun, gra­đa­ni mno­go vi­še zna­ju o svo­joj dav­na­šnjoj ne­go mo­der­noj isto­ri­ji. Ko­mu­ni­ka­ci­ja sa spolj­nim sve­tom ta­ko­đe je ote­ža­na. 

Uti­sak je da je reč o ne­koj vr­sti kon­sen­zu­sa iz­me­đu vla­sti i gra­đa­na. Par­ti­ja se po­bri­nu­la da de­lo­tvor­nim me­to­da­ma pro­bu­di ki­ne­skog eko­nom­skog zma­ja, ali ne pri­sta­je da otvo­ri vra­ta za ne­ke dru­ge ide­je sa Za­pa­da. Obo­je­ne re­vo­lu­ci­je ko­je su do­ve­le do zba­ci­va­nja ne­de­mo­krat­skih re­ži­ma na Bli­skom is­to­ku i za­uz­vrat te ze­mlje gur­nu­le u pot­pu­ni ha­os i bez­na­đe – ni­su sce­na­rio na ko­ji Pe­king pri­sta­je. „Uvoz de­mo­kra­ti­je” sma­tra se pod­ri­va­njem na­ci­o­nal­ne bez­bed­no­sti i je­dan od na­či­na da se to pred­u­pre­di je­ste cen­zu­ra in­ter­ne­ta.

Na­ru­ku im idu ot­kri­ća o obi­mu di­gi­tal­nog špi­ju­ni­ra­nja ko­je je spro­vo­di­la ame­rič­ka Na­ci­o­nal­na bez­bed­no­sna agen­ci­ja (NSA), što je opa­sno po­lju­lja­lo kre­di­bi­li­tet SAD kao glo­bal­nog za­štit­ni­ka slo­bo­de go­vo­ra i ljud­skih pra­va.

Upra­vo su ot­kri­ća Edvar­da Sno­u­de­na u fo­kus sta­vi­la osnov­no pi­ta­nje o to­me ko ima ve­ći kre­di­bi­li­tet – oni ko­ji nad­zi­ru sop­stve­ne gra­đa­ne (Ki­na) ili oni ko­ji pra­te sve osta­le (Ame­ri­ka)? Nad­i­gra­va­nje oko di­le­me šta je sta­ri­je, ko­ko­ška ili ja­je, mo­žda naj­bo­lje pre­ki­da sve iz­ve­sni­ja či­nje­ni­ca da je ap­so­lut­no slo­bo­dan in­ter­net sa­mo uto­pi­ja za na­iv­ne.

Jed­no je, me­đu­tim, si­gur­no: cen­zu­ri­san ili ne, in­ter­net u Ki­ni us­peo je da pro­iz­ve­de sve ne­že­lje­ne kon­tra­in­di­ka­ci­je kao bi­lo gde dru­gde na sve­tu. Broj za­vi­sni­ka od glo­bal­ne mre­že je u stal­nom po­ra­stu, na­ro­či­to me­đu mla­đom po­pu­la­ci­jom. Za nji­hov opo­ra­vak Mi­ni­star­stvo zdra­vlja je osno­va­lo cen­tre za re­ha­bi­li­ta­ci­ju, in­sti­tu­ci­je ko­ji­ma je na Za­pa­du već na­le­plje­na eti­ke­ta – kon­tro­verz­nih.