Problemi muzičara kao lepak za publiku
Ејми Вајнхаус (Фото Танјуг)
Kako je izgledao turbulentan život Dženis Džoplin, kakva je bila atmosfera tokom stvaranja jednog od najboljih albuma 2013 – „Reflektor” sastava „Arkejd fajer”, kako je kraljica soula Areta Frenklin snimala živi album, i potresna priča o borbi sa rakom dame moćnog vokala Šeron Džons – sve su to teme dokumentarnih filmova koje će premijerno biti prikazani na festivalu u Torontu koji je u toku. Dokumentarac o Areti („Amazing Grace”) slavni Sidni Polak snimio je još 1972, ali je ostvarenje stajalo u „bunkeru” decenijama i publika će ga tek sad videti.
Leto su obeležili dokumentarci o dve ikone pop kulture. Film „Ejmi” o tragično preminuloj pevačici Ejmi Vajnhaus, koji potpisuje Asif Kapadija, postao je najprofitabilniji britanski dokumentarac svih vremena, a TV premijeru „Montaža pakla” o Kurtu Kobejnu u režiji Breta Morgena gledalo je više od pola miliona ljudi.
Iako se čini da je 2015. preplavljena muzičkim dokumentarcima, Aleksandar S. Janković, profesor FDU i filmski i muzički kritičar, kaže da svaka godina ima po neki izvanredan dokumentarac, poput „It Might Get Loud” iz 2008. (o Džimiju Pejdžu, Edžu i Džeku Vajtu) ili „20 stopa od zvezda” iz 2013. (o pratećim vokalima). Podseća i da u svetu ovi filmovi imaju ograničenu distribuciju, dok kod nas retko dolaze u bioskop:
– „Ejmi” je nama interesantan film, jer se njen poslednji neslavni nastup desio baš na Kalemegdanu. Tematika dokumentarca o Kobejnu je lična i intimna. Publika voli hrišćansku paradigmu da neko umre za naše grehe, a oba izvođača su bili talentovani, ali komplikovani pojedinci, koji nisu mogli da se uhvate u koštac sa slavom i demonima. Od Kobejnove smrti je prošlo 20 godina, a „Nirvana” je i dalje bend koji je izmenio rok industriju albumom „Nevermind”. I Vajnhausova je permanentnim nezadovoljstvom izgradila imidž iskrene mučenice, kako je na kraju i završila. Narod voli kada su zvezde iskrene i imaju više problema nego oni sami – smatra Janković.
Areta Frenklin (Foto Beta)
Hendriks, Džejms Braun, Madona, Bouvi, „Seks pistols”, „Dipeš mod”... Ovo su samo neki od bezbroj muzičara o kojima su snimani dokumentarci, a prvim dokumentarcem smatra se onaj o Bobu Dilanu – „Don’t Look Back” iz 1967. u režiji D. A. Penibejkera.
– Jedan od prvih je i „Let it Be” (1970) koji je trebalo da bude dokument o kreativnosti „Bitlsa” i povratku živim nastupima. Na kraju, postao je epitaf velikom bendu i njihovom unutrašnjem nezadovoljstvu, što reditelj Majkl Lindzi Hog nije mogao da zna. Kada se pravi dokument o preminuloj zvezdi, postoji osećaj zaokruženosti. Ostali, kao dva izvanredna dokumentarca o „Stonsima” („Shine a Light”) i Dilanu („No Direction Home”) Martina Skorsezea predstavljaju deo ogromnih karijera izvođača koje još traju – ističe naš sagovornik.
Osim Skorsezea i Polaka, dokumentarce su radili i drugi etablirani reditelji: Piter Bogdanovič (Tom Peti), Tejlor Hakford (Čak Beri), Džulijan Templ (Džo Stramer), Džonatan Demi („Toking heds”), Džarmuš (Nil Jang)... Janković kaže da ti reditelji obožavaju muziku tih izvođača, pa je strast prebačena na filmsku traku. Pravljene su top-liste najboljih dokumentaraca, a jedan od poslednjih magazina „Rolingstoun” za najbolji je proglasio „Don’t Look Back”. Janković izdvaja „Let it Be”, ali i „Vudstok” kao veliki dokument jedne epohe.
---------------------------------------------------
„Bijelo dugme” kao mustra
Janković smatra da kod nas postoji deficit muzičkih dokumentaraca:
– Ne želim da mislim da je dokumentarac o EKV – „Kao da je bilo nekad” definitivan pogled na značajan bend. Neverovatno je da niko nije napravio ozbiljan dokumentarac o „Idolima” ili „Električnom orgazmu”. Mislim da je dokumentarac „Bijelo dugme” Igora Stoimenova dobra mustra da se započne nova faza u sagledavanju bogatog rok nasleđa bivših i sadašnjih domovina... I dokumentarac o „Darkvud dabu” obuhvatio bi i istoriju prestonice i Srbije u poslednjoj četvrti veka.