Prizemljeno i prizemno

25. 09. 2015. 09:05

Порцелански медаљони из ауторског атељеа Тера Данубијус Милорада Вукановића (Стјепан Филеки/Типик)

Uvek je pri­jat­no upu­ti­ti dru­go­me le­pu reč ili pri­mi­ti kom­pli­ment, ali me­đu po­hva­la­ma gde­kad se na­đu i ta­kve po­zi­tiv­ne oce­ne ko­je – zbog ne­pri­me­re­no upo­tre­blje­ne re­či – ka­zu­ju upra­vo su­prot­no od ono­ga što se na­me­ra­va­lo sa­op­šti­ti. Na­i­me, onaj ko ka­že: „Ta de­voj­ka je za­i­sta do­bra, vas­pi­ta­na je, vred­na i pri­zem­na“, iz­re­kao je u is­toj re­če­ni­ci i hva­lu i po­ku­du, tač­ni­je – po­ku­dom je obez­vre­dio po­hva­lu. Upi­ta­će­mo se mo­žda – ka­ko? Hte­lo se, za­pra­vo, re­ći da je od­re­đe­na oso­ba re­al­na, jed­no­stav­na, skrom­na i ne­u­zne­se­na, ali je ka­za­no da je pro­sta, pri­mi­tiv­na i ne­mo­ral­na. Na­i­me, pri­dev pri­ze­man, -mna, -o ima upra­vo ta­kvo (fi­gu­ra­tiv­no) zna­če­nje ka­da se upo­tre­blja­va sa ci­ljem ka­rak­te­ri­za­ci­je čo­ve­ka (pri­ze­man čo­vek = ni­zak, rđav, ne­mo­ra­lan čo­vek), dok osnov­no zna­če­nje gla­si „ko­ji se na­la­zi pri ze­mlji“, na pri­mer: pri­zem­na ku­ća, pri­ze­man stan i sl. 

Za sa­nja­re, za­ne­se­nja­ke i sve one ko­ji su „da­le­ko od stvar­no­sti, ko­ji ži­ve u ilu­zi­ja­ma“ ka­že se da su gla­vom u obla­ci­ma, a no­ga­ma na ze­mlji. Ipak, iako su re­al­nost i tre­zve­nost ce­nje­ne oso­bi­ne, za one ko­ji su sta­bil­ni i po­sto­ja­ni, ko­ji sto­je na čvr­stom tlu ne­će­mo ka­za­ti da su pri­ze­mlje­ni (npr. po­gre­šno je: Ra­du­je me što je on pri­ze­mljen mo­mak, me­sto tre­zven, re­a­lan i sl.), jer ta­ko go­vo­ri­mo, pre sve­ga, o le­te­li­ca­ma (Avi­on je bez­bed­no pri­ze­mljen). Ma­da gla­gol pri­ze­mlji­ti se u srp­skom je­zi­ku ima vi­še zna­če­nja: spo­ji­ti sa ze­mljom (o elek­trič­noj stru­ji): pri­ze­mlji­ti fri­ži­der, a u skla­du sa iz­ra­zom spu­sti­ti se na ze­mlju (= oslo­bo­di­ti se ilu­zi­ja, shva­ti­ti stvar­nost ka­kva jest) raz­vi­ja i fi­gu­ra­tiv­no zna­če­nje spu­sti­ti se na ze­mlju, opa­me­ti­ti, ura­zu­mi­ti, npr. Otac ga je ko­nač­no pri­ze­mljio – osim u ša­li ili ka­da sa­go­vor­ni­ku otvo­re­no da­je­mo do zna­nja da se igra­mo re­či­ma – ni­ka­da ne­će­mo re­ći da po­me­nu­ti otac sa­da ima pri­ze­mlje­nog si­na. 

Dr Dra­ga­na Velj­ko­vić Stan­ko­vić

Pro­fe­sor Fi­lo­lo­škog fa­kul­te­ta Uni­ver­zi­te­ta u Be­o­gra­du