Srbijanski ili srpski
Новица Коцић
Termin „srbijanski” prvi put se pojavljuje u izdanju „Srpskog rječnika“ Vuka Karadžića iz 1852. u značenju nem. Einer von Serbien, odnosno „neko iz Srbije“ i sa napomenom u vojv., to jest u vojvodstvu.
Srbijanac može imati više značenja. U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori njime se označavaju ljudi koji žive u Srbiji, bez obzira na etničku i religijsku pripadnost, dok u Vojvodini označava žitelje uže Srbije.
Setimo se divnih stihova Branka Radičevića iz pesme Đački rastanak: Srbijanče ognju živi / ko se tebi još ne divi...
Ovaj izraz je predmet mnogobrojnih polemika, kako lingvističkih, tako i političkih. Često se osporava kao stran srpskom jeziku, a u centralnoj Srbiji, na koju se najčešće odnosi, mnogi ga smatraju uvredljivim. Zašto je to tako, nije jednostavno odgovoriti. Sociolingvistička i psiholingvistička istraživanja o tome nikada nisu rađena.
Na isti način neki Albanci doživljavaju slovenizovan izraz Šiptar kao uvredu. Uvođenjem imena „Šiptari” htelo se istaći jedinstvo albanskog naroda Jugoslavije i Albanije. U praksi je suprotno prvobitnim namerama izraz poslužio upravo za razlikovanje pripadnika albanske narodnosti u Jugoslaviji od Albanaca u Albaniji i ostalih po svetu. S vremenom ovaj naziv stiče negativnu konotaciju. Otuda od 1968. dolazi do prestanka upotrebe naziva Šiptari i uvođenja jedinstvenog nacionalnog imena Albanci.
Slično reaguju i Nemci kada ih nazivamo Švabama.
U filologiji nema zabune, tu je stav prema terminu „srbijanski“ jednoglasan. O tome su za „Politiku“ svojevremeno pisali Ivan Klajn i Egon Fekete. Sada smo zamolili profesora dr Milorada Dešića da nam i on kao pravopisac nešto kaže o tome.