Zasluženi zaborav
Svake godine sve više bledi sećanje na 5. oktobar, a događaj koji se zbio tog dana 2000. godine jeste sve slabiji simbolički kapital u politici. Naprednjačka vlast ne mari za njega. I običan svet ga zaboravlja. Da li je ovaj datum nezasluženo zapušten ili je trajno potrošen? Pre odgovora treba podsetiti na njegovu izvornu suštinu.
Dugo je 5. oktobar 2000. nazivan revolucijom i početkom autentične istorije. Ni harizma ubijenog premijera Đinđića nije odvajana od ovog datuma. Euforija je popustila već sa raspadom petooktobarske koalicije, kada je uz revoluciju dodavan atribut izdana. Organizovani zaborav datuma počeo je s pobedom naprednjaka. Od tada to nije više nulti čas od koga je počelo novo doba u Srbiji, kako se nekada euforično govorilo. Još manje je revolucija. Danas se kod procene ovih burnih dešavanja više ni ne koristi izraz revolucija, iako retko ko spori prekretničku ulogu ovoga čina u istoriji Srbije. O čemu se onda radi? U strogom smislu pojma, a da isti ne ostane prazna profesorska formula, može se reći da ovaj događaj odista i nije bio revolucija, jer je razvoj nakon ovog datuma obeležen povratkom starim vrednostima (kapitalizmu i religiji). Revolucija je samo ona društvena promena koja uvodi nove ključne vrednosti. Takođe je, ali na drugi način, nakon 5. oktobra došlo do novog talasa oprirođavanja nacionalizma (legalizacija četničkog antifašizma, rehabilitacija monarhizma i kvislinštva u službenoj kulturi sećanja). Moglo bi se reći da su već to dovoljni razlozi da se govori o restaurativnoj suštini 5. oktobra jer u Miloševićevom režimu pomenutih restaurativnih zaokreta nije bilo. Nije Sloba mario za kraljeve, popove, niti za Dražu i Nedića.
Međutim, stvari postaju složenije ako se ima na umu jedna druga, donekle formalna, Marksova odredba revolucije. Marks kaže da je svaka revolucija nasilna nadoknada zaostalog razvoja. Dakle, 2000. godine, kada se većina novih država u regionu već bila okrenula ka hegemonoj evropskoj neoliberalnoj alternativi i globalizaciji, režim Slobodana Miloševića se upravo tome opirao. Zato je Srbija pod njim bila ostrvo zarobljeno viznim režimom, privrednim sankcijama i niskim životnim standardom građana (ratovi, redovi za hranu, benzin i sl.). Ovo stanje („ponosnog prkošenja” okruženju) bilo je ekonomski katastrofalno i svakako je zasluživalo da se ukine. S padom SPS režima, mnoge njegove pristalice nisu imale šta da izgube osim ponosa. Kontrafaktualno gledano, verovatno se uklanjanje ovog režima moglo obaviti samo na nasilan način. Možda bi se zato i karakter 5. oktobra mogao označiti kao nužna restauracija i kao manje zlo. Generacijski gledano, ovaj događaj je i rođen u sukobu između ponosnog prkosa starijih, s jedne strane, i ogromnih rezervi nada mladih, s druge. Izneverenih nada, naravno.
Sećanje na 5. oktobar nije statično. Menjaće se u zavisnosti od potreba vladajućih snaga u budućnosti. Verovatno ne mnogo. Stigao ga je zaborav. Otporaški rečeno: „Gotov je.” Poslednjih godina ovaj događaj je uokviren masovnim razočaranjem u pustoš neoliberalnih mera koje se sprovode uz sadejstvo katastrofa i šokova.Nove šok terapijedezorijentišu, dižu maglu i uništavaju solidarnost.Kanadska novinarka Naomi Klajn opominje da uvek nakon katastrofa strada socijalna država. Nakon političkih ili prirodnih šokova koristi se pometenost stanovništva da bi se sprovele nepopularne reforme. Nije li šokantni 5. oktobar i nas uveo u kapitalizam novih katastrofa, uprkos tome što je toga dana srušen jedan štetni režim?
Sociolog, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu