Pukotina u asimetriji

10. 08. 2007. 15:54

Razgovor o "mogućnosti" uništenja sveta atomskim oružjem nezamisliv je uz poziv na razum. Situacija s "pretnjom nuklearnim uništenjem" bliža je možda naumu nekog obolelog uma, opsednutog idejom da se zapali roditeljska kuća, i to s ukućanima. Rasprave o sličnim idejama više sleduju nekom kabinetu, recimo za patološku dijagnostiku. Manje su prikladne "civilnim" forumima.

Ipak, poslednjih godina, i u besmislu "ravnoteže pretnjom uništenja" pronađen je smisao – na primer, tvrdnjom da je strahom od kataklizme prilično dugo spasavan svetski mir.

Primedba se tiče epohe vojno-političkih blokova, geopolitičke odlike druge polovine "othujalog" dvadesetog veka. Takvih blokova, posle raspada SSSR-a, odavno više nema. "Poraženi" pakt je rasformiran i preusmeren, a NATO je uveliko izrastao u nešto drugo, obeleženo prevashodno političkim osobinama. Međutim, inercija staranja o neokrnjenosti ravnoteže "pretnjom nuklearnog uništenja" traje nekako i dalje, ali sada u odnosima SAD i Rusije.

Na očuvanju "ravnoteže" insistira Rusija – trudeći se da radikalno promenjeni, postblokovski mehanizam bezbednosti vrati na kolosek nekadašnjeg "obaveznog" dogovaranja Vašingtona i Moskve. Teza je izražena izjavom da Rusija, "koja je sebe obnovila kao silu", "ponovo mora da se pita".

Reč je o pokušaju reinkarnacije "bipolarnosti" u odlučivanju, nametnute posedovanim oružjem. U nastavku je monolog Moskve o sferi njenog ekskluzivnog uticaja, makar i u užim granicama, svedenim na bivši SSSR.

Ambicija Moskve podrazumeva određene pretpostavke, političke i materijalne. U politici, naročito kod kuće gde je to izraslo u glavni potekst predstojećih dumskih i predsedničkih izbora, javnosti se već sugeriše da su SAD i Zapad još jedanput neka vrsta opasnog rivala, ako ne baš otvoreno neprijatelja.

U polju materijalnog, potrebno je očuvati paritet iz vremena SSSR-a, a izgleda da u tome nastupaju teškoće. Prvo, preostali "sovjetski" arsenal interkontinentalnog strateškog oružja primiče se zastarelosti (2015), i posle toga postaje opasan prvo za onog u čijim je rukama. Drugo, "paritet u moći uništenja" priznat je sovjetsko-američkim ugovorima. A taj jedan, koji se tiče najtežih projektila za prenos i dobacivanje razornih naboja preko okeana (Start I), ističe (2009) i trebalo bi ga obnoviti.

Prvo pitanje je, dakle – da li će Rusija uspeti da obnovi i očuva postojeći arsenal (760 interkontinentalnih raketa, 3344 nuklearna naboja – A. A. Hramčihin, Institut političkih i vojnih analiza)? Drugo – da li će Vašington imati interesa da obnovi ugovor?

Napori Moskve na prvom koloseku su ruska "tema dana". Suvozemna kičma "trijade" je "topolj M", na fiksnim i pokretnim rampama. Međutim, za deset godina u dežurstvo je uvedeno 45 "topolja M", umesto po četrdesetak godišnje.

Fondovi su na mestu. Ograničavajući činilac je produkciona osposobljenost industrije. Čini se da je to izazvalo nervozu političkih faktora, pa je minulih dana objavljen prelazak na serijsku proizvodnju "bulave", podmorničkog pandana "topolju M", iako je ta raketa još u rizičnoj fazi ispitivanja (s najmanje 50 odsto neuspelih pokušaja). Žuri se da se raketa "isporuči" javnosti pre izbora. "Topolj M" i "bulava" su srž tzv. asimetričnog odgovora na američku protivraketnu odbranu u Evropi, ukoliko Poljska i Češka ostanu pri svome.

Na drugoj strani, neprikladno moći sile, koja sebe "podiže s kolena" i vraća se "da bi se pitala", Džejms Kartrajt, komandujući američkih strateških snaga, založio se pred Senatom – da SAD ne obnavljaju Start I. Tim povodom, analitičari kažu, Vašington će verovatno ignorisati rusku nuklearnu moć. Analitičari procenjuju da se Amerika i Kina okreću jedna drugoj, razmišljajući o "ogledanju titana", negde bliže sredini veka, i da SAD ne žele da sebi vežu ruke ugovorima. Naoružavaće se po svome, koristeći tehnologiju i kapacitet svoje ratne industrije. Ako je tačno, onda je to pukotina u tezi o asimetriji odgovora na protivraketnu odbranu.