Napadi umesto argumenata

30. 10. 2015. 10:00

Новица Коцић

Pro­fe­sor Ko­va­če­vić je u po­le­mi­ci pri­me­nio uobi­ča­je­nu „do­bit­nu“ kom­bi­na­ci­ju za­me­nji­va­nja te­za i dis­kva­li­fi­ka­ci­je opo­nen­ta. Ume­sto od­go­vo­ra na pri­med­be o dez­in­for­mi­sa­nju jav­no­sti on se oba­ra na mo­ju lič­nost, op­tu­žu­ju­ći me „što su u Sr­bi­ji uve­de­ni ’pre­vo­di­o­ci’ za ’bo­san­ski je­zik’“ i što su ov­de, „a ni­su npr. u Cr­noj Go­ri, ’bo­san­ski’ i ’hr­vat­ski je­zik’ pro­gla­še­ni ma­njin­skim“. Ovo nje­go­vo ot­kri­će to­li­ko je ap­surd­no da ne za­slu­žu­je ko­men­tar (iz­u­zi­ma­ju­ći neo­p­hod­nu fak­to­graf­sku is­prav­ku: ova dva je­zi­ka na­knad­no su „pro­gla­še­na ma­njin­skim“ i u Cr­noj Go­ri, što valj­da do­ka­zu­je raz­me­re mog uti­ca­ja!). 

Ko­va­če­vić Po­ve­lju na­pa­da već go­di­na­ma, istu­pa­ju­ći kao pro­ve­re­ni bra­ni­lac srp­skog je­zi­ka – iako se ona ne ba­vi slu­žbe­nim je­zi­ci­ma ne­go onim ma­njin­skim, ko­je naj­če­šće ugro­ža­va­ju upra­vo ti ve­ćin­ski je­zi­ci. On je „kriv­ce“ za srp­sku ra­ti­fi­ka­ci­ju Po­ve­lje naj­pre na­šao me­đu evrop­skim bi­ro­kra­ta­ma ko­je su nam na­vod­no na­met­nu­le ova dva je­zi­ka, po­tom me­đu do­ma­ćim dr­žav­nim či­nov­ni­ci­ma i „ne­pi­sme­nim po­li­ti­ča­ri­ma“ ko­ji su to pri­hva­ti­li ne gle­da­ju­ći šta pot­pi­su­ju, da bi sa­da kri­vi­cu sva­lio na me­ne! On mi pri­pi­su­je „ne­zna­lač­ko“ tu­ma­če­nje Po­ve­lje, na­ga­đa­ju­ći da je mo­žda ni­sam ni či­tao, ili je „na­mer­no is­kri­vlje­no in­ter­pre­ti­ram“. Me­đu­tim, ja nju evo već sko­ro de­ce­ni­ju tu­ma­čim na isti na­čin kao i osta­lih tri­de­se­tak čla­no­va me­đu­na­rod­nog Ko­mi­te­ta eks­pe­ra­ta za Po­ve­lju, me­đu ko­ji­ma ima mno­go is­tak­nu­tih struč­nja­ka za me­đu­na­rod­no pra­vo i so­ci­o­lin­gvi­sta, ko­je bi ve­o­ma iz­ne­na­di­lo sa­zna­nje da oni ne zna­ju šta ra­de, ne­go to­me tre­ba da ih pod­u­či baš po­zna­ti „zna­lac“ ove pro­ble­ma­ti­ke Mi­loš Ko­va­če­vić, ko­ji ne ume ni da pro­či­ta oba­ve­zu­ju­ći Ko­men­tar i dru­ge bit­ne do­ku­men­te za­to što oni ni­su pre­ve­de­ni na srp­ski. 

Ra­di pod­se­ća­nja či­ta­la­ca, evo mo­jih re­či: „Član 7 stav 4 Po­ve­lje upo­zo­ra­va pri­stup­ni­ce da mo­ra­ju uze­ti u ob­zir po­tre­be i že­lje go­vor­ni­ka re­gi­o­nal­nih ili ma­njin­skih je­zi­ka, a tač­ka 32 zva­nič­nog Ko­men­ta­ra uz sam osnov­ni tekst ka­že sle­de­će: ’Po­ve­lja se ne od­re­đu­je pre­ma če­sto spor­nom pi­ta­nju tač­ke u ko­joj raz­li­či­ti ob­li­ci iz­ra­ža­va­nja obra­zu­ju za­seb­ne je­zi­ke. Ovo pi­ta­nje ne za­vi­si sa­mo od stro­go lin­gvi­stič­kih raz­ma­tra­nja, ne­go i od psi­ho­so­ci­o­lo­ških i po­li­tič­kih fe­no­me­na ko­ji mo­gu da­ti raz­li­či­te od­go­vo­re u sva­kom po­je­di­nom slu­ča­ju’ (pod­vu­kao R. B.). Zbog to­ga se nad­le­žnim vla­sti­ma sva­ke dr­ža­ve pre­pu­šta da u skla­du sa sop­stve­nim de­mo­krat­skim pro­ce­si­ma /to/ od­re­de.“ Tu da­kle ne pre­su­đu­ju is­klju­či­vo lin­gvi­stič­ki kri­te­ri­ju­mi, ka­ko in­si­sti­ra Ko­va­če­vić. I još: „Ov­de je, da­kle, reč o su­štin­skom aspek­tu ma­njin­skih pra­va, a ne o od­me­ra­va­nju do­volj­ne ko­li­či­ne lin­gvi­stič­ke raz­li­či­to­sti – što Ko­va­če­vić oči­to ne raz­u­me.” 

I ovo je su­šti­na ce­log pi­ta­nja. A Ko­va­če­vić do­ka­zu­je da to i da­lje ne raz­u­me, ta­ko što se na is­tak­nu­ti bit­ni stav uop­šte ne osvr­će, ras­pre­da­ju­ći o lin­gvi­stič­koj raz­li­či­to­sti i pri­zi­va­ju­ći prin­cip „hi­je­rar­hi­za­ci­je zna­če­nja čla­no­va za­ko­na“ ko­ji s tim ne­ma ni­ka­kve ve­ze. On me po­zi­va da do­ka­žem da su pri­me­ri ne­kih ma­njin­skih je­zi­ka ko­je po­mi­njem „ekvi­va­lent­ni pri­me­ri­ma od­no­sa srp­skog, ’bo­san­skog’ i ’hr­vat­skog’ – ali ja to na­vo­dim sa­mo ka­ko bih po­ka­zao da pod za­šti­tu Po­ve­lje ne­ka­da do­la­ze i idi­o­mi ko­ji se lin­gvi­stič­ki mo­gu sma­tra­ti di­ja­lek­ti­ma slu­žbe­nog je­zi­ka dr­ža­ve. Pri­pi­su­je mi i stav „da su oni ko­ji su pri po­pi­su sta­nov­ni­štva upi­sa­li da go­vo­re ’ze­mun­ski’, ’voj­vo­đan­ski’ ili pak ’pi­rot­ski’ je­zik nu­žan i do­vo­ljan raz­log po­sto­ja­nja tih je­zi­ka“. Uz to tvr­di da „kao an­glist“ i ne znam srp­ski je­zik i upu­ću­je me na reč­ni­ke za oba­ve­šte­nja o zna­če­nju re­či ’isti’ i ’raz­li­čit’ – što su be­da­sto­će ne­do­stoj­ne ko­men­ta­ra. Ta­ko­đe se po­zi­va na hr­vat­ske, bo­šnjač­ke i cr­no­gor­ske lin­gvi­ste ko­ji „go­vo­re o ne­raz­li­či­to­sti“ – da­ka­ko, pro­pu­šta­ju­ći da ka­že je­di­no što za ovo pi­ta­nje mo­že bi­ti re­le­vant­no, a to je da, na­su­prot Ko­va­če­vi­ću, ni­je­dan od ime­no­va­nih za­go­vor­ni­ka te­ze o su­štin­skom lin­gvi­stič­kom je­din­stvu no­vo­pro­gla­še­nih za­seb­nih je­zi­ka (ko­ju, uosta­lom, i sam za­go­va­ram) ne na­zi­va taj za­jed­nič­ki je­zik srp­skim. 

Ko­va­če­vić me pro­gla­ša­va neo­bjek­tiv­nim, ci­ti­ra­ju­ći van sva­kog kon­tek­sta je­dan tekst gde kri­tič­ki go­vo­rim o zva­nič­nom tret­ma­nu la­ti­ni­ce u Sr­bi­ji, a da pri to­me ni­sam osu­dio (mno­go ka­sni­je) „di­vljač­ke hr­vat­ske pro­go­ne ći­ri­li­ce“. Ja sam o ovi­ma go­vo­rio ta­mo gde tre­ba, u Stra­zbu­ru, što on na­rav­no ne zna. Im­pu­ti­ra mi stav da „Sr­bi u svom je­zi­ku ne mo­gu ’bo­san­ski’ zva­ti ’bo­šnjač­kim’“, a reč je sa­mo o to­me sme­ju li Bo­šnja­ci kao pri­zna­ta na­ci­o­nal­na ma­nji­na zva­ti svoj je­zik ona­ko ka­ko se njih 138.000 iz­ja­sni­lo na po­pi­su. I još po­en­ti­ra na­vo­dom da u svom opu­su „ne­mam ni­jed­nog stro­go na­uč­nog ra­da“. Me­đu­tim, moj rad druk­či­je su oce­ni­li po­zva­ni­ji od nje­ga, a da­nas je sre­ćom la­ko vi­de­ti šta na in­ter­ne­tu ima o me­ni – ali i o Ko­va­če­vi­ću, ko­ji je dra­stič­no pot­ce­nio in­te­li­gen­ci­ju i oba­ve­šte­nost či­ta­la­ca „Po­li­ti­ke”.

Pro­fe­sor Fi­lo­lo­škog fa­kul­te­ta Uni­ver­zi­te­ta u Be­o­gra­du (u pen­zi­ji), član Ko­mi­te­ta eks­pe­ra­ta za Evrop­sku po­ve­lju o re­gi­o­nal­nim ili ma­njin­skim je­zi­ci­ma