Napadi umesto argumenata
Новица Коцић
Kovačević Povelju napada već godinama, istupajući kao provereni branilac srpskog jezika – iako se ona ne bavi službenim jezicima nego onim manjinskim, koje najčešće ugrožavaju upravo ti većinski jezici. On je „krivce“ za srpsku ratifikaciju Povelje najpre našao među evropskim birokratama koje su nam navodno nametnule ova dva jezika, potom među domaćim državnim činovnicima i „nepismenim političarima“ koji su to prihvatili ne gledajući šta potpisuju, da bi sada krivicu svalio na mene! On mi pripisuje „neznalačko“ tumačenje Povelje, nagađajući da je možda nisam ni čitao, ili je „namerno iskrivljeno interpretiram“. Međutim, ja nju evo već skoro deceniju tumačim na isti način kao i ostalih tridesetak članova međunarodnog Komiteta eksperata za Povelju, među kojima ima mnogo istaknutih stručnjaka za međunarodno pravo i sociolingvista, koje bi veoma iznenadilo saznanje da oni ne znaju šta rade, nego tome treba da ih poduči baš poznati „znalac“ ove problematike Miloš Kovačević, koji ne ume ni da pročita obavezujući Komentar i druge bitne dokumente zato što oni nisu prevedeni na srpski.
Radi podsećanja čitalaca, evo mojih reči: „Član 7 stav 4 Povelje upozorava pristupnice da moraju uzeti u obzir potrebe i želje govornika regionalnih ili manjinskih jezika, a tačka 32 zvaničnog Komentara uz sam osnovni tekst kaže sledeće: ’Povelja se ne određuje prema često spornom pitanju tačke u kojoj različiti oblici izražavanja obrazuju zasebne jezike. Ovo pitanje ne zavisi samo od strogo lingvističkih razmatranja, nego i od psihosocioloških i političkih fenomena koji mogu dati različite odgovore u svakom pojedinom slučaju’ (podvukao R. B.). Zbog toga se nadležnim vlastima svake države prepušta da u skladu sa sopstvenim demokratskim procesima /to/ odrede.“ Tu dakle ne presuđuju isključivo lingvistički kriterijumi, kako insistira Kovačević. I još: „Ovde je, dakle, reč o suštinskom aspektu manjinskih prava, a ne o odmeravanju dovoljne količine lingvističke različitosti – što Kovačević očito ne razume.”
I ovo je suština celog pitanja. A Kovačević dokazuje da to i dalje ne razume, tako što se na istaknuti bitni stav uopšte ne osvrće, raspredajući o lingvističkoj različitosti i prizivajući princip „hijerarhizacije značenja članova zakona“ koji s tim nema nikakve veze. On me poziva da dokažem da su primeri nekih manjinskih jezika koje pominjem „ekvivalentni primerima odnosa srpskog, ’bosanskog’ i ’hrvatskog’ – ali ja to navodim samo kako bih pokazao da pod zaštitu Povelje nekada dolaze i idiomi koji se lingvistički mogu smatrati dijalektima službenog jezika države. Pripisuje mi i stav „da su oni koji su pri popisu stanovništva upisali da govore ’zemunski’, ’vojvođanski’ ili pak ’pirotski’ jezik nužan i dovoljan razlog postojanja tih jezika“. Uz to tvrdi da „kao anglist“ i ne znam srpski jezik i upućuje me na rečnike za obaveštenja o značenju reči ’isti’ i ’različit’ – što su bedastoće nedostojne komentara. Takođe se poziva na hrvatske, bošnjačke i crnogorske lingviste koji „govore o nerazličitosti“ – dakako, propuštajući da kaže jedino što za ovo pitanje može biti relevantno, a to je da, nasuprot Kovačeviću, nijedan od imenovanih zagovornika teze o suštinskom lingvističkom jedinstvu novoproglašenih zasebnih jezika (koju, uostalom, i sam zagovaram) ne naziva taj zajednički jezik srpskim.
Kovačević me proglašava neobjektivnim, citirajući van svakog konteksta jedan tekst gde kritički govorim o zvaničnom tretmanu latinice u Srbiji, a da pri tome nisam osudio (mnogo kasnije) „divljačke hrvatske progone ćirilice“. Ja sam o ovima govorio tamo gde treba, u Strazburu, što on naravno ne zna. Imputira mi stav da „Srbi u svom jeziku ne mogu ’bosanski’ zvati ’bošnjačkim’“, a reč je samo o tome smeju li Bošnjaci kao priznata nacionalna manjina zvati svoj jezik onako kako se njih 138.000 izjasnilo na popisu. I još poentira navodom da u svom opusu „nemam nijednog strogo naučnog rada“. Međutim, moj rad drukčije su ocenili pozvaniji od njega, a danas je srećom lako videti šta na internetu ima o meni – ali i o Kovačeviću, koji je drastično potcenio inteligenciju i obaveštenost čitalaca „Politike”.
Profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu (u penziji), član Komiteta eksperata za Evropsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima