Ipak EU!
Služeći se nepouzdanim argumentima g. Branko Pavlović u tekstu „Samostalnost” (Politika, 4. novembar) nije opovrgao nijednu od teza koje napada. Zarad istine, moram da ponovim da autor na osnovu svojih analiza zaključuje da je politika evrointegracija loša i da je Evropska unija pogubna za Srbiju. On pri tom gubi iz vida da EU u spoljnotrgovinskoj razmeni Srbije učestvuje sa oko 70 odsto, a da nepovratna pomoć i krediti EU i njenih članica Srbiji čine skoro 90 odsto priliva po tom osnovu. Sredstva koja dobija iz pretpristupnih fondova Srbija, nažalost, nedovoljno povlači.
Naša zemlja takođe ravnopravno sa članicama učestvuje u mnogobrojnim programima EU, čime stičemo poštovanje i kredibilitet, uz pozitivne ocene našeg odnosa prema izbegličkoj krizi. Sve to demantuje tvrdnju autora da proevropskom politikom uništavamo sopstvenu privredu, bez ikakvog razvoja i uticaja na kvalitet života građana.
Krizu s izbeglicama, posle grčke, zagriženi evroskeptici i proroci raspada EU koriste kao argument protiv široko prihvaćene politike evrointegracija Vlade Srbije. Netačno je da Hrvatska, a pre nje Slovenija, nisu prosperirale ulaskom u EU; treba uporediti prosečne zarade, značajne fondove i subvencije koje dobijaju, olakšano kretanje roba, usluga, ljudi i kapitala. One će inače visoku stopu zaduženosti (kao i Rumunija i Bugarska) i tranzicione teškoće, kao članice, mnogo lakše savladavati od nečlanica, dakle i od nas.
Autor je protiv EU (sada u teškoćama), MMF-a i Zapada uopšte, a zalaže se za „samostalnost”, uz oslonac na udaljene Rusiju i Kinu, koje, napuštajući dosadašnje modele razvoja, i same prolaze kroz tranzicione teškoće, dok odnose sa drugim zemljama oslobađaju ideoloških naslaga. Branko Pavlović zanemaruje mnogo veći broj prijatelja u svetu značajnih za položaj i interese Srbije (neuspeh akcije Kosova da postane član Uneska).
Važan elemenat politike EU, zajedno sa članicama koje nisu priznale Kosovo, predstavlja zahtev za normalizaciju odnosa Beograda i Prištine kao uslov za otvaranje pregovora o već pripremljenim poglavljima. Polazeći od strateškog opredeljenja za evrointegracije, sve dosadašnje vlade vode manje-više uspešne pregovore u Briselu.
Verujem da zalaganje g. Pavlovića za jačanje države i, na prvom mestu, vojske, nema u vidu oslobađanje Kosova silom, uz blagoslov patrijarha, koje smo, kao posledicu prethodnih grešaka izgubili u neizazvanom odbrambenom ratu i potpisom Kumanovskog sporazuma, a za utehu dobili Rezoluciju 1244 SB UN, kao sedativ.
Tog mišljenja je više od 60 odsto građana, koji smatraju da je Kosovo izgubljeno i da ga se ne treba odreći, ali da niko ne nudi odgovor na pitanje kako to ostvariti. S kojim pravom, onda, optuživati one koji to iznose u javnost za manjak patriotizma i odsustvo nacionalne odgovornosti?
Mi ne moramo da prihvatimo zahtev EU za normalizaciju odnosa sa Kosovom, šta god to značilo. Međutim, to bi bilo suprotno opredeljenju svih dosadašnjih vlada. I značilo bi odustajanje od do sada postignutih sporazuma i od tolikog nadgornjavanja sa ne uvek kooperativnim Albancima i briselskom birokratijom. Značilo bi i da odustajemo od evrointegracija.
Ako bismo normalizaciju prihvatili kao, na duži rok, surogat priznanju nezavisnosti otcepljene pokrajine, to bi nam dalo vremena da dobro promišljenom politikom i prilagođenim nastupom u Briselu, kroz već uspostavljene kontakte, nastavimo borbu za Kosovo: jačanjem položaja ZSO i prava naših građana, njihove imovine, istorijskih spomenika, infrastrukture i dr. Prioritet bi trebalo dati povećanju robne razmene, zajedničkom korišćenju kapaciteta uz angažovanje i naših stručnjaka, čime bismo privrednu saradnju i prihode višestruko uvećali.
Tako vidim borbu za Kosovo, prepuštajući pitanje statusa koliko god je to moguće – budućnosti, uveren da nastavak ove debate sa g. Pavlovićem više nema smisla.
*Diplomata u penziji